Večeras baš nešto ne pričam sa ženom, u naše vrijeme. Durim se. Rijetko se to događa, ali danas mi se baš duri. Pritisak nam je s tim tempom. Ja pokušavam raditi, pa sjedim kod mame u spavaćoj sobi za malim stolom, sa svojim kompom spojenim kablom od 20 metara na brzi internet. A ona bi trebala otfurati cure u vrtić, pa ih pokupiti i baviti se njima dok ja ne dođem. I to je tako sljedećih tjedan dana. A onda ona počinje raditi. U Zagrebu. I malo nam se urušava sustav. Valjda jer se mora izgraditi novi. Pa smo u turbulencijama. Malo turbulentnijim od dosadašnjih. A ono o čemu sam htio pričati, tj. ono o čemu sam razmišljao, ponovo, posljednjih dana, i volio bih da ostane zapisano, su uzorci. S time sam bio zaokupljen dobar dio svog života. Na momente. Naletio sam na dnevnički unos u jednoj iz hrpe neobilježenih bilježnica koje se nalaze svuda po stanu – sjedim na terasi kafića u Dugavama i promatram prozore na najbližoj zgradi. Gledam kako su tvari koje su prolazile ostavile svoj trag. Gledam i po obližnjim stolovima. Mjesta koja su izloženija suncu drugačija su, mogao bih pratiti trag puta sunca. Ishabani otirač na ulazu u kafić i izlizana kvaka. Čaša iz koje pijem pivo potrošena u perilici suđa.
Prvo aktivno razmišljanje o uzorcima potaknula je epizoda crtića Johnny Bravo kad je Johnny izrekao rečenicu – I'm beginning to see a pattern here. Na mene kao klinca ta rečenica djelovala je kao udarac maljem u glavu. Počeo sam tražiti tkivo stvarnosti. Hvatajući ga kroz uzorke, ponavljajuće obrasce, ono što može ostaviti trag. Uhvatljivi trag.
Sjećam se zatim priče nekog putopisca koji je s Bušmanima išao u lov. Točnije, Bušmani bi samo došli do životinje, ubili je i vratili se u selo. Nisu je mamili niti se skrivali da ju uhvate. Pitao ih je kako znaju doći do točnog mjesta gdje se nalazi životinja. Odgovorili su mu da gledaju životinju kako prolazi dok hodaju, iako je prošla tuda pola sata ranije. Tu je njihova priča otišla u nekom drugom smjeru, a meni je ostalo kako promatrajući, da uzmem primjer s početka priče, uzorke vremena na okolišu, možemo živjeti u malo proširenijoj sadašnjosti, možemo ugraditi i nešto žive prošlosti u svoje bivanje sad i ovdje.
Ovo je možda otišlo malo na kvasinu, pa da se vratim na kolosijek.
Te uzorke se naravno primjenjuje na sve, a jedno veliko poglavlje su naša ponašanja. I onda tako mogu gledati dva starija gospodina kako stoje na pločniku i prenose si međusobno informacije, geste, osjećaje, energiju. Idem dalje i sretnem nekog kog dugo nisam vidio, možda i godinama. Srdačno se pozdravimo ali se ne zaustavljamo. I odem svojim putem, zaboravim na susret, obavim što trebam i u povratku na istom mjestu sretnem istu osobu koja se sad vraća natrag. To je jedan uzorak koji mi se dovoljno često ponavljao u životu da bih ga zapazio i zapamtio. Ne znam što s njim, ali tu je, imenovan i sortiran.
Ono što mi kronično nedostaje je vrijeme za dokolicu, za tumaranje prostorom i puštanjem misli da idu neuhodanim obrascima, da se iznenadim. Dobar period za to, kad si roditelj, vožnja je bebe koja spava u kolicima. Tad si u oku oluje.