"Sve bitno zbiva se na margini", rekao je netko, ne sjećam se više tko. Zgodna misao, i ne sasvim promašena, ali koja ostaje suviše apstraktnom, nerazrađenom. I osim toga odzvanja određenim "romantizmom margine" koji je pomalo infantilan, svakako je suviše arhaičan, i daje maha kojekakvim fantastičnim i čak fantazmatskim izvodima.

Prvi problem koji se nameće kad je riječ o bivanju na margini je, naravno, pitanje kakav je margina rub, kakva granica. Svaki rub podrazumijeva veću ili manju podudarnost između mjesta spoja i mjesta razgraničenja dvaju strana: on je granica između njih koja je i njihovo spojište, ono negdje koje utvrđuje i njihov dodir i njihovu oprečnost. Ali nije svaki rub, svaka vrsta granice margina. Postoje rubovi koji su točke, mjesta potpune nerazlučivosti spoja i odjeljenja; to su granice koje kad se prijeđu ne vode ni u kakav drugi prostor na drugoj strani, već u ne-prostor. To su "krajnji" rubovi na kojima se može samo stajati, i koje je moguće prestupiti samo skokom u negaciju onoga što se ostavlja za sobom. Ali postoje i rubovi koji su linije, granice koje dopuštaju neki interval između dvaju polova, oblikuju neki "manevarski prostor", i po kojima se stoga može kretati. Margina spada u ovu drugu vrstu. Ili, možda bi se čak moglo bolje reći, margina jest ta druga vrsta ruba ili granice.

Pod tim kutem gledano, biti na margini znači permanentno se nalaziti u graničnoj situaciji, ne prelazeći (predaleko) ni na jednu stranu, to jest održavati određenu ravnotežu i određenu napetost. Ali ne toliko poput hodača po žici, čiju granicu – onu minimalnu između lijevog i desnog prostora te, dramatično ovisno o njoj, onu maksimalnu između gornjeg i donjeg prostora – određuje on sam u pravocrtnom kretanju unutar jedinstvenog i zatvorenog prostora, koliko poput hodača planinom, suočenog s rubovima što ih određuje sam masiv i koji uključuju jasniju i određeniju odijeljenost dvaju otvorenih prostora. Za onog tko svladava grebene i visove drama i napetost potpuno su drukčije kvalitete od akrobatovih, jer dok akrobat uvijek traži i uspostavlja točku ravnoteže, prvi se kreće po liniji koja mu je zadana i koja (spajajući) razmeđuje dva prostora s drukčijim horizontima, odnosno dva prostora koji su jasno izvanjski odijeljeni jedan od drugoga po horizontalnoj osi: skrene li suviše ulijevo ili suviše udesno, više nije na margini iako to ne mora značiti da je pao u ponor; ali neminovno znači da je napustio marginu, da je sišao s ruba. Akrobat je teatralan, hodač planinom je epičan; prvi je majstor suspensea, drugi je majstor deskripcije (u smislu ekphrasis); prvi balansira, drugi nijansira. Prihvati li se ono na što želi uputiti ta slika, pokazuje se među ostalim i duboka pogrešnost korištenja riječi "marginalizacija" u smislu u kojem se obično koristi, kao sinonim za "isključenost". Oni koji se opisuju kao marginalizirani zapravo nisu oni koji su gurnuti na rub društva, po kojem bi se mogli kako-tako kretati, nego oni koji su upravo isključeni iz njega, egzistencijalno prebačeni iza ruba u ne-društvo.

No, postavlja se i još jedan, dublji i važniji problem u vezi s pojmom bivanja na margini. A to je onaj pomičnosti same margine. Margina nije jednom zauvijek utvrđena i nepromjenjiva međa. Ta pomičnost, ta gibljivost nešto je što pripada njezinoj biti. Na primjer, kao što zna svatko tko ima naviku voditi "rubne bilješke" dok čita knjigu, margina stranice nipošto nije nepomična premda je unutrašnje određena formatom i slogom: ona će se često proširiti na dno stranice, u prostor među recima ili sljedeću stranicu, ponekad i na papir ili bilježnicu (ili drugu knjigu) na stolu ili u drugoj sobi. Ponekad čak i na slikarovo platno ili crtačevu podlogu, glazbenikovu kajdanku ili kiparov komad kamena. Uglavnom, margina je sklona širiti se u neodređenim i neizvjesnim smjerovima, uspostavljajući nove margine, bilježeći nove granice, oblikujući nove prostore. Zato i ono što je nekad bilo "marginalno" to ne mora biti sada i uglavnom nije. Pojam margine tako svjedoči o esencijalnoj mobilnosti naše stvarnosti i nas samih, o tome da su naš život i naše mišljenje linijski a ne točkovni, i da načelno ne postoji granica koja se nikad ne bi mogla prijeći; ali istovremeno i samim time svjedoči i o našoj stvarnoj ograničenosti i konačnosti, jer uvijek kad prijeđemo neku granicu nailazimo na neku drugu, novu. Nailazimo, jer to nikad nije granica koju smo sami odredili, u koju smo se sami zatvorili, već je to nov horizont koji nam se otvara pred očima. Sve dok nam se ne ukaže onaj zadnji, nedogledni, potpuno otvoreni horizont kad se naše oči konačno zatvore.  

Netko tko živi i misli na margini, netko tko hoda po rubu, stoga ne mora nužno biti u nezavidnoj situaciji iz koje ga pošto poto treba izbaviti. Upravo suprotno. Bivanje na margini može onom tko prihvaća, ili svjesno odabire, tu situaciju pružiti slobodu kretanja kakvu oni koji su potpuno na ovoj ili onoj strani ne mogu uživati, koliko se god moglo činiti drukčije. Jer sloboda onih koji su potpuno na ovoj ili onoj strani, ma koliko velika bila, ograničena je granicom koju oni ne mogu prijeći samim time što su potpuno na jednoj od strana, unutar svog prostora – oni mogu spremno nailaziti na i vješto prelaziti svakojake unutrašnje granice, ili u krajnjem slučaju prijeći ili biti izbačeni na drugu stranu, ali to ne mijenja bitno njihov hod i njihov horizont. Dok, nasuprot tome, onaj tko ustrajava u hodanju po grebenima slijedeći u stopu njihovu konfiguraciju mora neprestano mijenjati svoj hod, prilagođavati svoj korak zahtjevima terena, a ponekad, suočen s granicom koju mu valja prijeći da bi nastavio, i skakati s ruba na rub iznad provalije. Njegovi su horizonti zato stalno novi. Njegova je sloboda, pipava, krhka, opasna sloboda hodača po rubovima. To je sloboda "marginalca" koje se on ne bi odrekao ni za što na svijetu, i u kojoj nalazi svoj princip i svoju čast. Onima koji ostaju potpuno na ovoj ili onoj strani, akrobatima života, može se činiti da on samo pasivno prati utvrđene pravce ili sjedi na dvije stolice. Ali to je pogrešan dojam. Kolika li je sloboda tek potrebna da bi se valjano kročilo zacrtanim putem. Kolika je sloboda potrebna da bi se ostalo vjernim nečem drugom od sebe. I koliko ta sloboda ne dopušta onom tko je voli da sjedne, bilo gdje, bilo kad, i koliko ga stalno tjera naprijed, u novo, nepredviđeno i neizvjesno. Osim toga, i sami grebeni obično su i suviše strmi i suviše oštri a da bi se na njih mogla postaviti ma i jedna, a kamoli dvije stolice.