IMAGINARNI BESTIJARIJ THE FLAMING LIPSA
U nekom filmu nedavno prikazanom na Hrvatskoj televiziji, voze se muž i žena rijekom Hudson i gledaju New York. Odjednom se žena okrene i pita:jesi li vidio ovu krasnu ribicu koja je iskočila iz rijeke? Muž je bijelo pogleda i kaže: u Hudsonu nema riba, stara moja, to ti je najzagađenija rijeka na svijetu. Nakon što sam se sjetio Krke i prirodnih resursa Republike Hrvatske, sljedeća asocijacija bio je-Wayne Coyne, alfa i omega Flaming Lipsa. Mislio sam, eto vidite gospođo kako je sve u životu relativno. Taj gospodin koji vam pravi društvo u vožnji jednom smrdljivom rijekom koja protiče kroz isti takav megapolis, bio je nekoć zanimljiv i svojim kvalitetama je obećavao zabavno starenje. U međuvremenu se, poluneprimjetno, pretvorio u gunđalo koje vas nadzire, sa opaskama koje uglavnom počinju sa nije i nemoguće - pametan još jedino za rješavati križaljke. A da se s vama tom usirenom vodurinom sparušenom od kemikalija kojim slučajem vozi Wayne Coyne, odgovor bi možda bio ovakav: Ribica kažeš? Baš mi je žao što sam se zapiljio u onu odvratnu zgradetinu preko puta. Ali, stara moja, nisam mogao ne gledati: eno na njoj Marije Magdalene, iz ustiju joj kulja užarena lava.
Flaming Lips postoje dvadeset godina, i sa svoja dva posljednja albuma (Soft Bulletin i Yoshimi Battles the Pink Robbots) smjestili su se tamo gdje im je mjesto barem desetak godina. Ako ih niste slušali evo bijednog pokušaja da se opiše to malo, imaginarno kraljevstvo: probajte zamisliti najglamurozniju glazbenu podlogu, uz koju idu opaske tipa veličanstveno, iznad koje lebdi ranjivi falseto koji pjeva o letećim žirafama, robotima sa sintetičkim osjećajima, međugalaktičkim sukobima, smaku svijeta i ljubavi koja će nas (možda) sve spasiti. Često imaju dvije simultane melodije u jednoj pjesmi, koje se sudaraju, polemiziraju i nadograđuju, uz podloge sastavljene od komada elektronike, hip-hopa i starinskog američkog rocka a la Neil Young; ispred su najpompeznije producirani bubnjevi, koji se, kao kontrapunkt sanjivim i nježnim melodijama, obrušavaju na slušnu aparaturu dragoga konzumenta, sa breakovima gdje jedna tradicionalna pjesma biva odjednom katapultirana u vlastitu budućnost, a sve to premazano alienskim pratećim vokalima i gitarama koje lijeno pletu SF riffove...Površinskih aluzija je bezbroj. U pjesmi Suddenly Everything Has Changed sa Soft Bulletina, albuma iz 1999-te, kojim počinje nešto kao fenomen Flaming Lipsa, bez da okom trepnu, oko sredine pjesme krenu u historijsku elaboraciju pop forme: odjednom međuigrom gitare i melotrona evociraju Led Zeppelin, gdje su klavijature odnijele prevagu, i Lipsi se polako pretvorili u Pink Floyde iz Dark Side perioda, da bi sekundu poslije osnovnu melodiju preplavili beatlesovski vokali. Sjajno ih već godinama producira Dave Fridmann, koji je svojim iznimnim kulinarskim umijećem u juhici stvorenoj za svojim mix pultom već raskuhao nekoliko žilavih životinja američke nezavisne scene: uz Lipse najbolji primjer su Mercury Rev. Gargantuanski simfonijski pop, flemingovska (film Čarobnjak iz Oza) glazbena slika u kojoj crno bijela stvarnost postaje imaginativni bestijarij u Tehnicoloru; svijet u krizi koju je moguće nadvladati jedino razuzdanošću vlastite mašte i ljubavlju tek naznačuje opis rada ove iznimne skupine. Ono što ih razlikuje od gomile i čini autentično svojima jedinstvena je zvučna slika sastavljena od materijala koji rodno tlo imaju u nadrealnom, kojega su Wayne i Lipsi doktori. Povod tekstu dvije su kompilacije (jedna dvostruka, druga trostruka) koje je licencno objavio Dancing Bear, a pokrivaju njihove rane i formativne godine, pa sve do prvog sjajnog albuma In A Priest Driven Ambulance i mogu se nabaviti u našem gradu (pothodnik, cd shop Glazba), zatim visoki plasman Lipsa na listama najalbum i najgrupa godine, kao i njihov skori koncert u Beču (01.03., dvorana Flax).