Franklin Bruno uživa glas jednog od ''most intelligence songwritera'' današnjice. Da li su takve ocjene više uvjetovane njegovim statusom profesora filozofije na čuvenom UCLA sveučilištu, a manje njegovim stvarnim art-angažiranim tekstovima pitanje je za jednu analizu koju ne bi trpao u ovaj tekst. Činjenice su takve, da Franklin Bruno ima iza sebe tri albuma lo-fi-pop miljea (spomenimo samo recentni A Cat May Look At A Queen/Absolutely Kosher.2002.), suradnju sa mnogim znamenitim glazbenicima današnje americana scene i po mom skromnom mišljenju interesantne ironično-angažirane tekstove. Ali njegov najveći nedostatak jest njegov nazalni vokal koji možda funkcionira s njegovim ''pametnim'' tekstovima no dovoljno smeta u kompletnom užitku slušanja njegovih uradaka.
Jenny Toomey je napravila dobro. Uzela je njegove čuvene tekstove i sa svojim milozvučnim glasom dobila, po meni, jedan od najzanimljivijih albuma ovog doba. Jenny Toomey je negdašnji vokal post-punk banda Tsunami i ovo joj je drugi solo album (prvi je Antidote iz 2001.). Jenny Toomey je na ovom albumu skupila respektabilnu ekipu glazbenika. Ovdje su između ostalih veliki Burns i Convertino (Calexico), Craig Schumacher (Calexico, Giant Sand), Amy Domingues (Pine Valley Cosmonauts) i naravno Franklin Bruno (koji na svih dvanaest pjesama svira gitaru ili klavir). S ovakvom ekipom teško je zglajzati, ali i to je moguće ako se čovjek prepusti bezgraničnom užitku i genijalnošću kojeg mogu stvoriti isti. Jenny Toomey to nije dozvolila, ili još bolje rečeno, ovo je toliko pametna ekipa koja vrlo racionalno radi na svim svojim projektima (to je jedna od bitnih postavki Calexico zvuka. Perfekcionizam zvuka koji stvaraju mene osobno oduševljava na njihovim genijalnim albumima) da je teško pomisliti da bi mogli nešto kemijati. Oni se jako čvrsto drže svojih glazbenih stavova.
Album otvara prava Calexico mariachi pjesma Your Inarticulate Boyfriend, koja zanimljivo zvuči baš zbog ženskog vokala prilijepljenog na njihove teksaško-meksičke ritmove. Decoy je pjesmica u laganom revijalnom ljetno-ljubavnom tonu (I know the difference between love that's false and love that's true, I know the difference but the only question is, do you?). Franklinova rečenica Why won't you cheat with me? dominira u Cheat gdje polako nailazimo na jazzy pasaže i decentnu violinu i usnu harmoniku. Klavir (Bruno) otvara Empty Sentiment i nastavlja glazbenu ugodu iz prošle pjesme. Na svim pjesmama također se osjeti snena pop melodioznost i nevjerojatno (moram opet ponoviti) prelijepo decentno muziciranje koje vas hipnotički uvlači u dubine ovog materijala. Tako i u Just Because It's Dying (You don't stop loving something just because it's dying, do you?). Masonic Eye donosi mali intermezzo s dominirajućim gudačkim instrumentima. Naslovna Tempting opetovano dokazuje superiorno aranžiranje i vrhunsku Schumacherovu produkciju. ''Jazz Around Midnight'' atmosfera Pointless Triangle (izvrsna truba Kevina Cordta) neminovno vas tjera u očaj od ljepote i zapitkujete se može li tako dobro do kraja? Može! Slijede Unionbusting te Let's Stay In s nešto malo više broadwayske atmosfere (koju navodno Franklin Bruno obožava) i vokalom Joeya Burnsa. Only A Monster i po svom tekstu (I wouldn't be frightened if you were a monster, But you're only human and that's even worse) i po svojoj šturoj klavirsko-čelističkoj mračnjačkoj atmosferi polako gasi album. Za kraj je Jenny Toomey ostavila pop-rock skladbu Every Little Bit Hurts kako bi nas uvjerila da se i u tome suzvučju ona besprijekorno snalazi.
Ako volite kasno-noćnu atmosferu prepunu zvukova jazza, ugodnih laganih latinskih ritmova, dobrog ženskog glasa, atmosferu pedesetih godina iz zadimljenih kavana s plavičastim odbljescima, visokim potpeticama i natovima, dugačkim valovitim kosama i jarkim ruževima, atmosferu dobre, zrele, kvalitetne glazbe uhu ugodne ovo morate poslušati. Vaše uši bit će sretne. Ja pod hitno idem potražiti i prvi Antidote album Jenny Toomey.