Slušatelj:
Novi Placebo je dobar kao i sva tri prethodna. Standardno dobar. Ne znam što više treba dodati. Ja sam zadovoljan.
Cinični kritičar:
Slušaj što ću sada reći. Prije nekih 15 godina svaka je darkerica u svom novčaniku između izgužvanih papirića sa citatima iz "Stepskog vuka" i nažvrljanim telefonskim brojevima držala i sliku Roberta Smitha, a tinejdžeri koji nisu bili toliko oduševljeni sa New Kids On The Block su u svojim sobama zurili u strop i svoje vene uživajući u tome što se Morrissey obraća njima i samo njima. Naravno, nemilosrdan i dosljedan kalendar je učinio svoje i tako je danas Morrissey PETA model, New Kids On The Block se zovu Blue ili već nekako drugačije, Robert Smith kao i svaki olinjali rocker priprema "veliku" solo ploču, darkeri su izumrli onog dana kada je Andrew Eldritch pozvao Ofra Hazu i obukao bijelu košulju, danas se umjesto Hessea čita Irvine Welsh, a telefonski brojevi se sada jednostavno ukucavaju u mobitel. Ipak, koliko god nas učili kako samo mijena stalna jest, tranzicija iz perioda kada se čovjek može ponašati kako želi u period kada to može činiti i dalje ali uz to mu se odjednom lijepi i kargo odgovornosti (mislim da za to postoji eufemizam "odrastanje") dobro je poznata svakome bez obzira u kojoj se godini i stoljeću obreo. Razlikuje se samo soundtrack, pa nekome utjehu i rame za plakanje daju "Sanjao sam noćas da te nemam" a nekome Eminemova iskalkulirana mentalna polucija. Uglavnom, svatko traži zvučnu pozadinu za svoju sjebanost. No, da skratimo: sada kada su Smashing Pumpkins samo bijedna fusnota prošlog desetljeća, a Depeche Mode daleko od "Violatora", ništa ne priječi Briana Molka i njegovu družinu od zauzimanja teenage angst trona. Placebo u svom mozaiku nude dovoljno ispolirane estetike "cvijeća zla", kvazipoetičnosti, pompoznosti, paranoje, seksualnog (pre)ispitivanja, preproduciranih ispeglanih gitara koje bi trebale sugerirati da je sve to jako opasno i "na rubu" i naravno, oni ne samo da razumiju svakoga kome voljena osoba iz 2. b jučer nije odgovorila na SMS, već znaju i da je to razlog za duboku agoniju koja će prestati... paa, što se Placebo tiče, nikada. Njihova preprogramiranost i ispraznost mi se gade. To što je glazbena slika četvrtog albuma banda uvjetno rečeno "manje prijemčiva" nego inače nije nešto zbog čega bi se itko trebao uzbuditi. To je također samo dio tržišne strategije. Pretpostavljam da bi im to trebalo donijeti kredibilitet neziheraškog banda ili što već. Jednako tako kao što su im obrade Big Star i The Smiths te prenemaganje sa David Bowiejem trebali donijeti kredibilitet... ahm... ozbiljnog banda kod onih rođenih prije 1985.
Objektivni kritičar:
Hm, malo si preoštar, ali uglavnom si u pravu. Placebo su plitki, površni, umjetni, plastični, marketinški iskalkulirani i kao takvi su tipični predstavnici recentne "iskoristi-i-odbaci" pop kulture. Njihova uvjerljivost je nerijetko na razini karikaturalnosti. Mislim, ovo je band koji u svom repertoaru ima stihove: "This degeneration, mental masturbation, think I'll leave it all behind, save this bleeding heart of mine" i "Her younger sister had a blister from where I kissed her on the thigh", a njihova glazba može zvučati opasno i rockerski samo onome tko se u životu nije našao blizu barem nekog iz velike većine izdanja koja su spomenuta na ovim stranicama. Uglavnom, Placebo su ekvivalent čistog šećera- jednostavnog ugljikohidrata bez ikakvih dodatnih hranjivih svojstava. Definitivno nemaju stvarnu kvalitetu, ali- tu se odvajam od tvojeg mišljenja- mnogo je bitnije što imaju visoku upotrebnu vrijednost. Placebo jesu instant proizvod, no proizvod koji je apsolutno svrhovit. Nakon poduže ishrane bogate vlaknima, proteinima i vitaminima, potrebno je dopustiti si pokoji eksces i malo slatkog.
Cinični kritičar:
Da budem iskren, nisam te najbolje slušao, ali ovaj stih oko mlađe sestre i žulja... to si izmislio, zar ne?
Slušatelj i Objektivni kritičar zajedno:
Ne. Pjesma "Scared Of Girls" sa albuma "Without You I'm Nothing".
Cinični kritičar:
Ha ha ha. To mi je promaklo. Ha ha ha. Nego, znaš za onaj "A friend in need's a friend indeed...
(Objektivni kritičar se priključuje u recitiranju dok Slušatelj zuri u pod i vrhove svojih cipela):
...A friend with weed is better, a friend with breasts and all the rest, a friend who's dressed in LEATHER". (Cinični kritičar i Objektivni kritičar urlaju od smijeha)
Slušatelj (podiže glavu):
Gotovi ste? Slušajte, meni je svejedno i boli me đon za vaše glupe analize jer je vama ionako svejedno...
(Cinični kritičar dolazi do zraka):
Želiš reći... you don't care about us...
(Cinični kritičar i Objektivni kritičar još glasnije urlaju od smijeha)
Slušatelj (nastavlja govoreći ne obraćajući pažnju na njih):
...a i ja svejedno slušam Placebo. Ne moram se nikome a ponajmanje vama opravdavati zbog toga. Placebo imaju dobre melodije i predvidljive ali fino sklepane pjesme. Naravno da su karikaturalni, no uz primjenu metode inverzije zbog toga postaju još zabavniji. Usput rečeno, kada ste vas dvojica posljednji put zaista slušali zadnji Wilco i ono reizdanje Captain Beefhearta?