Priča o Cicero Buck počinje 1998. kada se u Nashvilleu susreću američka singer-songwriterica Kris Wilkinson i engleski glazbenik (bas gitara) i songwriter Joe Hughes. Do toga doba Kris je u Nashvilleu pokušavala (bez većeg uspjeha) značajnije stupiti na country scenu, dok je Joe bio član jednog banda (ako to nekome nešto znači navest ću i ime, Lover Speaks) kojime također nije polučio nekakav osobit rezultat. Dakle, moglo bi se reći da ovo njihovo (osobno i poslovno) udruživanje napokon, poslije dvadesetak godina bavljenja glazbom, ozbiljnije uvodi ovo dvoje ljudi na svjetsku glazbenu scenu.
Kris i Joe iz Nashvillea dolaze u Englesku gdje započinju svoj projekt Cicero Buck. U travnju 2002. u londonskom Odessa Wharf Sound studiju snimaju devet pjesama, dok tri bonusa snimaju u Nashvilleu, New Yorku i u svom Super Tiny studiju. Tako nastaje Delicate Shades Of Grey koji na tržište izlazi krajem prošle godine. Uz tekstove i vokal Kris Wilkinson te bas Joe Hughesa na albumu je zastupljeno pet-šest glazbenika (bubnjevi, udaraljke, violina, čelo, klavir usna harmonika i nešto malo ritam mašina) koji stvaraju uglavnom vrlo nježnu, tihu i akustičnu glazbu. Tekstovi Kris Wilkinson su uglavnom ljubavni, puni čežnje i topline. Neumitnost prolaska vremena (Weather), čežnja (Beautiful Daydreamer), ljubav obavijena romantičnom koprenom (Skyline), majčinska ljubav (Lullaby), razorena ljubav i obitelj (Trudy) su teme kojima ljubav dobiva zanimljiviju notu od pukih srcedrapajućih poruka.
Glazba je u temelju akustični folk-country-pop-rock. Vrlo dobra mješavina američkih i britanskih utjecaja gdje je teško odvojiti jedan od njih kao zasebnu cjelinu. Taj ''americana'' recept spravljanja glazbe ovdje vrlo dobro funkcionira i moglo bi se reći da u glazbi Cicero Buck ima nečeg interesantno originalnog, ali i vrlo sličnog mnogim stvarima koje smo već čuli. Mene možda najviše podsjećaju na Innocence Mission s Kris Wilkinson kao pjevačicom. U njezinu vokalu možete otkriti i sve godine provedene u Nashvilleu, kao i godine provedene na otoku (ima nešto u njenu glasu i od Eddie Reader). Upotreba raznih instrumenata (nenametljivo) ovoj akustičnoj glazbi, dokazuje zrelost Cicero Buck para. Osjećaj je da su do u detalje razrađivali i aranžirali pjesme, no to su napravili vrlo precizno i sa mjerom. Malena razlika osjeća se u tri bonus pjesme u kojima upravo nedostaje te preciznosti o kojoj sam gore govorio i atmosfera sa prethodnih pjesama.
Pretty, pretty papers/ Pretty, pretty pens/ Write me a story ell me how it ends/ Will we be
Happy?/ Will we be distressed?/ Happy ever after is always the best/ Always the best...
(Happy Ever After)
Pa, početak je dobar i samo tako nastavite!