Ekspanzijom američkog glazbenog tradicionalizma krajem osamdesetih i početkom devedesetih, sredinom devedesetih dolazi do pojave bandova koji temelje svoju glazbu na mješavini swinga, countryja, bluesa, jazza, ragtimea, cabareta i vaudevillea. Kao najpoznatije treba izdvojiti maestra na violini Andrewa Birda i njegove Bowl Of Fire, Devil In A Woodpile (sjajan bluesični band), Squirrel Nut Zippers te naposljetku najviše Asylum Street Spankers. Ova vesela (trenutno šesteročlana, ali to se po potrebi mijenja) družina dolazi iz srca glazbenog Texasa, Austina. Ovo im je ako se ne varam peti album i napokon je red da se nešto u Hombereu i o njima napiše. Moram priznati da sam od svih gore navedenih bandova prvo čuo Andrew Bird's Bowl Of Fire i to me je oduševilo (ako ih još kojim slučajem niste čuli od sveg srca vam preporučujem sva tri albuma), pa na osnovu toga oduševljenja odlučio sam nabaviti i Asylum Street Spankers. Pod ruku mi je prvo došao njihov prvi album Spanks For The Memories (Watermelon.1996.). Ono što ih razlikuje od Andrewa Birda je u prvom redu humor, živahnost i razigranost. To su dokazali i na pozornicama diljem Amerike i Europe. Gdje god da su bili ostavljali su neizbrisiv trag.
Okosnicu banda čine Christina Marrs (vokal), Wammo (inteligentni tekstovi, vokal, daska za pranje ili možda bolje reći ''rifljača''), Stanley Smith (klarinet), Korey Simeone (violina), Paul Schlichting (bubnjevi) i Nevada Newman (gitara). Od početka su tu samo Christina, Wammo i Stanley Smith, a ovi instrumenti koje sam naveo pored imena su samo maleni dio toga što oni svi sviraju. Kako se mijenjala postava tako se pomalo mijenjao i krajnji rezultat zvuka. Namjerno sam iskoristio ovaj termin jer miješanjem countryja, bluesa, jazza, western swinga i još koječega bez ikakvih ograničenja možete dobiti bezbrojne kombinacije. Ako je u početku to bilo veselje, zabava i u najvećem dijelu swing, sada je to blues.
My Favorite Record (objavljen krajem rujna prošle godine) obiluje svime ovim gore rečenim i to je ono što mene osobno najviše privlači kod takvih bandova i kod ''americane'' uopće, beskrajno inventivno kombiniranje stilova sa svih strana Amerike (i svijeta) i dobivanje prekrasno prijemčive glazbe bez obzira da li volite melankoliju, optimističnost, mističnost, religijsku gospel duhovnost itd. Od početne Monkey Rag (koja zvuči kao da su članovi banda vremeplovom prebačeni u 30-te godine swinga) do završne konceptualne My Favorite Record ( u kojoj možete čuti doslovno svašta) Asylum Street Spankers vas drže konstantno u tancajućem položaju. Ipak treba izdvojiti Breathin' (jazzy pjesma koja me neodoljivo podsjeća na legendarnu Fever. Christina Marrs stvarno dobro pjeva: Lovin' you is just like breathing in and breathing out. Sad si samo probajte dočarati kako Christina dahtajući ponavlja taj tekst). Christina ponovo briljira u Smile, dok cijela ekipa i Wammo kao vokal to isto čine u Wammo's Blues. Ako već dugo niste čuli dobar blues (s primjesom vodvilja) trebate poslušati Insane Asylum. The Minor Waltz je izvrstan instrumental.
Ako trebate veselo utočište pokušajte sa Asylum Street Spankers.