Treći album dražesnih Norvežana asocirao me na jednu scenu iz romana sjajnog američkog pisca Jamesa Ellroya. Na radiju svira nekakva (baš tako) pjesma, a jedan od njegovih (progonjenih) junaka lamentira u stilu- glazba je bila poput sirupa na preljevu-preslatko i previše. I kaže: nagnala ga je na razmišljanje o zabiti Oklahome, i kako bi bilo da je ostao. A zatim je pjevač pretjerao - treperavim glasom pjevao je o čovjeku koji odlazi na vješala zbog zločina koji nije počinio. Nešto slično slatkastim preljevima može se osjetiti prilikom preslušavanja ovog albuma. To je glazba koja može izazvati sanjarenja o tome kako bi bilo lijepo živjeti u zemlji u kojoj je moguće imati četvrt od ideje pa svejedno moći o tom frtalju snimiti album. Indie pop tek je jedan od sretno skovanih termina kojima se možemo poslužiti u ovakvoj za Ai Phoenix a bogme i za mene neugodnoj situaciji. Budistički termin sunjata (ništavilo, praznina) puno je precizniji, ali ga se još nije počelo rabiti u glazbenoj kritici. No jedno je kod ovakvih autora odlično: s njima znate na čemu ste. Jedino bi me poseban oblik sofisticiranog mazohizma mogao nagnati da ih pustim ponovo.