Šesti po redu album Rona Sexsmitha, autora koji je u devedesetima, hajde recimo tako, malo ozbiljniju poetiku spojio s pitkim popom (mješavinom soula, folka i rocka) te tako postao privlačan širem krugu slušatelja, iako nekakvu ozbiljniju popularnost nikad nije stekao. U novo tisućljeće ušao je s albumom Blue Boy (Ronboy Records/Cooking Vinyl.2001.) koji su zajednički producirali Steve Earle i Ray Kennedy. Ni na ovom albumu nije se bitno odmakao od svog ustaljenog stila slatkih harmonija i lako čitljivih tekstova. Kratko rečeno, nastavio je niz prethodnih albuma bez kvalitativnog pomaka (moram izdvojiti nekoliko pjesama: jazzy Foolproof, u njegovom prepoznatljivom folky-pop stilu Tell Me Again, bluesy Not Too Dig te prekrasnu baladu Fallen) prema naprijed, ali ni prema natrag.
Cobblestone Runway redom dobiva dobre kritike, ali krenimo polako u dubinu (ili pličinu) toga albuma. Sniman je u Švedskoj s ekipom švedskih glazbenika i producentom Martinom Terefeom. Resku produkciju Earlea i Kennedyja zamijenila je pomalo hermetično-racionalna produkcija ovog Šveđanina. Instrumenti su uredno posloženi, prateći vokali nježno u pozadini pjevuckaju, Sexsmithov vokal dobar kao i uvijek, ali... Nekako to mene sve više vuče u mainstream produkciju, pa se zatim pojavljuju sve više nekakvi elektronički šumovi. Imam nekakav čudan osjećaj da bi i Terefe, a i sam Sexsmith htjeli na jedan perfidan (pod krinkom) način ući na mala vrata dvorane gdje glazbu slušaju ''široke mase''. Opet ne mogu se oteti i dojmu da to sve pobija slaba reklama, slabo slikanje Rona Sexsmitha po veselim časopisima, njegovi tekstovi koje nikako ne mogu nazvati plitkima, njegov povučeni život brižnog oca dva već odrasla djeteta, njegove izjave da mu popularnost nije važna i da mu je ovo baš drag album. S druge strane, poslušajte Dragonfly On Bay Street. To je čisti soul-disco-funk! U Gold In Them Hills (remix verzija) u goste je pozvao pjevača Coldplaya Chrisa Martina (da li ta sama činjenica nešto govori o onome gore što sam natuknuo ili...). No, kad čujete God Loves Everyone(eto i on je napisao jednu pjesmu potaknut 11.rujnom. Pjesma je dobra, baš dobra), Best Friends (divnu akustičnu minijaturu), Gold In Them Hills onda vam je milo jer je to onaj stari dobri umilni Sexsmith. Sexsmith koji kao da je vanbračno dijete Paula McCartneya iz Wings faze.
Teško mi je pisati o ovakvim albumima koji su u principu ''ni vrit ni mimo''. Nije to loše, dapače ima par vrlo dobrih pjesama, ali i nije mi baš ni favorit zadnjih dana. Ne znam da li ste što razumjeli od ovog buncanja. Pitao sam se da li da uopće pišem o ovome albumu i već šest mjeseci pokušavam početi s pisanjem, ali svaki put kad pogledam omot albuma s njega me gleda čovjek u kasnim tridesetima s pogledom ''najtužnijega djeteta na svijetu'' i kao da govori: We all get angry sometimes, But it disappears, Don't have the patience sometimes, I create tears, But there's nothing in this wash, That won't come clear, In the end, Cause we're best friends. Ovako vas na kraju može razoružati samo Ron Sexsmith!