Iza Crooked Fingers je Eric Bachmann, vođa američkog indie rock sastava Archers of Loaf -
ovo mu je toliko šarmantan i neodoljiv izlet u solo vode, da bih za onu njegovu glavnu aktivnost, svirku sa matičnim bendom, najradije napisao da mu je off projekt. Prvo sam od njih (tj. njega solo) čuo album obrada, objavljen prošle godine, Reservoirs Songs, na kojemu izvodi Neila Diamonda (što misli o sebi pokazao je čim je išao obrađivati Solitary Man nakon Casha), Queen i Springsteena (River-isto doživljaj). Mislim da je netko iz Mercury Rev rekao da su najbolje one pjesme koje vas podsjećaju na nešto, ali se ne možete sjetiti na što. Ovaj album je prepun takvih podsjećajućih trenutaka upakiranih u ogromne količine - pazite sad - ne sjete ili melankolije, već-nježnosti. Osobno se ne sjećam kada sam zadnji put čuo album na kojemu je svaka pjesma takva da bi si je čovjek, ako s njim nešto nije u redu (npr. nije baš pametan pa puno radi i sl.) trebao pustiti prije nego li navečer ide uspavljivati dijete. Pjesme imaju tu alkemijsku osobinu razmekšavanja naših svakodnevlju izgleda neophodnih oporih obodnica. A to je rijetkost, i tu debelo nadmašuje svoje možebitne uzore Waitsa i Springsteena, koji bi ovako ljekovito zvučali da odu u onu polikliniku u Švicarskoj (adresu zna Keith Richards).