"The Dark" je, ako se ne varam, jedanaesti album teksaškog kantautora Guya Clarka. Njegov prvijenac "Old No. 1" iz 1975. godine temeljna je ploča country glazbe i, ako se mene pita, ozbiljni kandidat za jednu od deset najjačih ploča popularne glazbe uopće! Da je u vremenu u kojemu živimo "konzervativnost revolucionarna" (a pri tome ne mislim na politička opredjeljenja) dokaz su upravo Clarkove pjesme. Sam pripada tzv. novom countryju, društvu probranih kantautora poput Townesa Van Zandta, T-Bone Burnetta, Terryja Allena, Stevea Earlea ili trojca iz grupe Flatlanders. Njihov country ne valja miješati sa saharinskim nashvilleskim country-popom. Okruženi s jedne strane širinom kontinenta, bezbrojnim životnim mogućnostima, pravim Novim svijetom, a s druge poraznom činjenicom da žive u epicentru svjetskog mediokritetstva i licemjerja, na tlu koje poznaje uništenje jedne autentične kulture da bi se stvorila "nepostojeća tradicija" (a u ime tzv. napretka), oni su krenuli obračunati se s američkim mitom. Nesmanjenom jačinom taj "otpor" traje i danas. Da ih se s pravom naziva i "odmetnicima", svjedoči i činjenica da si je pokojni Townes Van Zandt, Clarkov priajtelj, tek od tantijema za pjesmu "Pancho & Lefty" kupio kuću. Pjesma je bila hit u izvedbi Williea Nelsona i još nekih , ali ne i u njegovoj, najjačoj - dakako. Takav je i Guy Clark. S tim da on nije imao ni tu sreću da netko unovči koji njegov klasik (pjesme poput "LA Freeway" i "Desperados Waiting For The Train" to jesu). Ponosan, međutim, može biti na svoj "pričalački" talent i melodijske sklopove kojima tridesetogodišnja simfo, punk, dark, hc, techno... inkvizicija ni najmanje štete nije učinila. "The Dark" je tiha, topla, ljudska ploča, kakvu doista samo Clark zna složiti! Nešto mračnija i sjetnija, doduše, ali i dalje s onom postojanom vjerom u pojedinca koji sam bije svoje bitke i koji bez obzira na ishod uvijek ostaje Čovjekom. Gostovanje Gillian Welch, prve dame bluegrassa i appalachiana , i njezina pouzdanog gitarista Davida Rawlingsa (u sjajnoj skladbi "Arizona Star"), te obrada Van Zandtove "Rex's Blues" jedini su "bonusi" ove ploče. Clarka prati provjerena ekipa predvođena Verlonom Thompsonom, a njegov je country-folk ovaj put nenametljivo prošaran bluegrassom i keltskim folklorom. "Soldier's Joy, 1864", "Magnolia's Wind", naslovna pjesma i "Queenie's Song" , napisana u suradnji s Terry Allenom, moji su pritajeni favoriti, iako je "The Dark" ujednačena cjelina bez znatnijih oscilacija. Guy Clark je svoje kreativne vrhunce pružio davno,prije nekoliko desetljeća. Danas on pravi "tek" sjajne ploče kakva je ova ili prethodna "Cold Dog Soup" iz 1999. godine. Evo daška atmosfere iz zaključnog lamenta "The Dark":
"One Way Or Another We're All In The Dark
Some folks Take Comfort In That
Fireflies, Sparks, Lightning, Stars,
How Dark Is It (...)
Campfires, The Moon, Headlights On Cars
It's so Dark The Wind Gets Lost (...)
The Northern Lights and Milky Way (...)
It's So Dark the Sky's On Fire..."