O ocu britanskog "bijelog" bluesa Johnu Mayallu dalo bi se napisati puno više teksta od ovdje ponuđenog. O njegovim formalnim vezama s grupom Free, Claptonom, Stonesima, o gomili albuma koje je do sada snimio, o utjecajima koje je za sobom ostavio. Čovjek ima 69 (šezdesetdevet) godina, novu ploču "Stories" s pouzdanim pratećim combom The Bluesbreakersima i svira kao da ga sami vragovi tjeraju. Kao da 1964. godina i prvi album "Plays Mayall" nisu nepovratno daleko. Ne smatram se poznavateljem njegova rada i uglavnom sam ga slušao površno, više štujući njegovu postojanost i vjeru u ono što radi, nego uživajući u samim pjesmama. No sve to proizlazi iz gole činjenice da nikada nisam ljubio "bijeli" blues, barem ne onakav kakav sviraju britanski blues rokeri Clapton ili Mayall. Radije sam pozornost poklanjao minimalizmu potcijenjenog i na žalost pokojnog Rainera Ptaceka, češkog emigranta u SAD, koji je iz srca arizonske pustinje svojim ambijentalnim bluesom nabijao komplekse crnim kolegama. Bilo kako bilo, Mayall je vanserijski gitarist i skladatelj, no pjesme mu pate od uobičajenih boljki "bijelog" bluesa (tj. blues-rocka) - neekonomične solaže često zaguše temeljne blues fraze (a njih ne treba previše dirati i razvlačiti, tek varirati -što dobro znaju crni majstori). Ugodno sam se iznenadio tekstualnim dijelom Mayallova rada. Riječ je doista o uglazbljenim pričama ("Stories"), u kojima prevladava blues memorabilija, ugodna sjećanja na dane u kojima je otkrivao blues ("Kids Got The Blues", "I Thought I Heard the Devil") i genijalce poput Leadbellyja (možda i najjača pjesma s ploče zove se "Oh, Leadbelly"). Ponavljam: nije moj par rukava, ali kapa dolje vitalnom starcu.