Prošlogodišnji album drugarice Holly jednostavno nismo mogli nabaviti na vrijeme, iako smo znali, čuli, slutili, da je od onih za koje nikad neće biti kasno. Prvo smo ga probali naručiti regularno, i album koji kupljen s neta košta nekih devedesetak kuna dobili opterećenog s dodatnih stodvajst kuna kojekakvih državotvornih dadžbina pa smo složno digli ruke od njega, i pustili ga da se vrne u GB, ovi su uplatili lovu nazad a mi nastavismo sa čekanjem. Ima nas trojica, zauzeli smo čeke i budna oka vrebali, vrebali, vrebali. Prilika se ukazala povodom koncerta Lambchopa, u Zagreb je dolazio Mitić iz Beograda, on je album imao, dofurao ga sa sobom, spekosmo isti, i evo ga na playeru, prede i prede. Holly je osnovnu i srednju školu, pa sve do velike mature prošla sa ikonoklastičnim Billyem Childishom, a ovih njenih posljednjih pet - šest solo albuma uopće ne bi škodilo da čuju svi koji otkidaju na White Stripes, jer je ova snajka nekoliko svjetlosnih godina pribranija od gosn Whitea, i, nekako, ima više za reći, uz to, odmjerena je dok to govori, a i ovakva odmjerena luđa je nekoliko puta od rečenog iskalkuliranog gospodina. Produciran 'bez' produkcije, široko, a kako se povodom ovakvih albuma poteže termin garažnoga, onda se ovdje zbog tog prostranog sounda može govoriti o garaži za Panturistove autobuse. Baš tako zvuči: porozno, korozno, emotivno ušrafljeno do pred histeriju koju se nekako svladalo, a album je po mjeri, liku i djelu perjanice Ekonomskog fakulteta u Osijeku, prof. Gorana Marijanovića, poznatog pod nadimkom Štef, najvećeg ljubitelja Kinksa u Panoniji (prostor na četverokutu Virovitica/Osijek/Novi Sad/Pešta), od kojih Holly kao pravi znanac izvodi dvije pjesme, a sve ostale u duhu njihove tradicije, koja sa jednim tonom ili jednim riffom kaže više nego drugi na trostrukim albumima.