Evo neobičnog albuma, punog neke pozadinske i povremeno groplanske ironije, snimljenoga, Charlie Parker bi kazao 'jednog aprila u Parizu', prošaranog raznovrsnim utjecajima, od Billie Holiday do Laurie Andersson, koji ima okus prešećerene gorke juhe, kao da su stvarnost pokušale, a radi se o dvije cure, pobijediti kičem. Ovo što one rade učeno bi se moglo označiti campom, album je krcat melodijama kojima se u pozadini lomi svaki pokušaj uobličavanja u kontinuirano oblikovanu pjesmu s glavom i repom. Rep se tako povremeno nađe gdje bi trebala biti glava, budalaština tamo gdje je neizostavna potreba za pameću, a surrealizam CocoRosie postaje gotovo manifestan. Da bi isprevrtali realije bilo im je potrebno tek nekoliko sredstava, ovdje se ipak radi o iskidanom stanju svijesti, a pop izričaj nametnuo se kao idealna, dovoljno slobodna i neakademska forma za žanrovska preispitivanja. Zazorne neopterećenosti, nijednog trenutka same sebe ne shvaćaju preozbiljno, i umjesto da im ta očigledna manifestnost zaglavi u pretencioznosti, ostaju u prekrasnim vodama krokija, karikature, groteske i ponajčešće parodije. 'La Maison de Mon Reve' pravi je album za odmor, a njihove pjesme prošarane svakakvim zvukovima bude eminentno domaćinsku atmosferu: imaš dojam da su pjesme snimili pomažući se mikserom, fenom za kosu, motornom pilom i bušilicom. I vidim ih kako pjesme prave s maskom za varenje na licu, pogotovo kad pokažu kako njihove skladbe nemaju čvrsto definiranu granicu, kao u 'Tahiti Rain Song', koji počinje kao etno s radija, da bi rezonantni glasići kao iz animiranih filmova stavili na koncu stvari na svoje mjesto, koje je na jednakoj udaljenosti od svakog Tahitija kao i vaše!