Dug naslov.Kad god bi se pojavio s novim albumom, ja bih si, u svojoj naivnosti, postavio pitanje o kakvom se to restartu u životu moralo raditi da jedan dobro plaćen muški model ostavi sjajno plaćen posao i ode u neizvjesne vode, što bi rekao Zlatko Gall, folkovanja? Jer, majku mu staru, nije li lakše mrdati guzicom po pisti, nego folkovati (Zlatko Gall, sigurno njegov termin, copyright i ostalo)? Folkovanje, da bi bilo to što mu ime kazuje, folk + kovanje, uključuje u dušu integrirane komade životnog iskustva koje ne bismo mogli podvesti pod nazivnik ugodno, a o kovanju mislim da vam ne trebam ni pričati koliko može biti zajebano. Znači o usisanim neugodnim iskustvima pjevati onako po težački, kao da kuješ, potkivaš, zakivaš, eto, to znači folkovati...Težina opisanog posla ipak nije zaustavila sve koje je trebala, pa je u žanru svoje mjesto pod suncem potražilo i podosta tipova koji ni čekić ne mogu u rukama držati a folkovali bi. Da to nije posao za slabitje, da se u ovoj formi osim poznavanja svirke traži i jedan specifičan osjećaj za dušin miris, koliko god mi u Hombreu tupili džaba je, jer ovi autori ne znaju hrvatski, mi, opet, s naše strane, u školi smo stubokom učili ruski, i zelene grane nema. Pjevaju oni, ali o čemu, kome, tragično, komično, ležerno, pitaj boga dragoga na plavim nebesima...Najsmješnije je kad netko od nas nađe tekstove na netu pa to telefonom javlja ostalima...To podsjeća na jedan prijenos nogometne utakmice na bosanskoj Federalnoj televiziji, Bosanci su gubili 2:0, a komentator mrmlja 'trče naši, al šta to vrijedi?'. Baš danas natrapam na tekstove Jima Whitea, buljim u ekran, mislim 'tako blizu, a tako daleko', a u pozadini ove tužne priče, žubori njegov novi album dugog naslova. Album u kojemu je izmješano i u koji je iscijeđeno toliko različitih utjecaja, ostavljeno toliko međusobno diferencijalnih tragova...Kao da je pjesme ostavio na cesti da bi preko njih prehodali Sly and Family Stone, Waits, Van Zandt i Burnside. Karijeru je započeo prevalivši četrdesetu preko ramena, a mudri Ivo Andrić za kojim su po Sarajevu vikali 'di si Na Drini ćuprija?', dobro je rekao kako rijetko omane tko u tim godinama otpočne sa folkovanjem. Životu se osjetila boja, duši se udahnuo dah, a ostalo se onda samo od sebe slaže. Koproducent mu je bio Joe Henry, i tko god je uživao u poentilističkom soundu njegovih zadnjih albuma, slaganom isto kao i Whiteov od raznorodnih komada (ali redovno) života, ovdje će zaploviti niz Mississippi vođen faulknerovskom imaginacijom. Osobno sam malo ustuknuo kad sam vidio Bryneovo ime na albumu, ali čim sam skupio hrabrosti, stegao sam kajiš na čehlicama i hrabro krenuo dalje. Gomila gostiju, od Aimee Man, spomenutih Byrnea, Henrya, preko gitariste Billa Frisella, Erica Heywooda, sjajnog M.Warda, na toj će vam plovidbi praviti dovoljno dobro društvo. Jedina zamjerka, a ona je generalna kada je ovaj jedini model među folkerima u pitanju, je što ih se puno na brodu naguralo, pa im je atmosfera povremeno napeta, i ne bi im škodilo, kad su već tako pametni i talentirani, da se ponekad malo opuste, otkače i zajebu stvar. Neš ti recenzije bez kakanja u ćunak.