Sigurno se sjećate crtića, ispričavam se svim croatočistuncima jer ne znam kako se on danas zove, sa Duškom Dugouškom u glavnoj ulozi. U jednoj epizodi ovo čudo od zeca sviralo je u sve instrumente i pjevalo na sav glas zečje sevdalinke. Bilo je tu svega obješenog o njega, od bubnja kojim je operirao nogama pa sve do trube, klavijature, gitare... Pravi pravcati one rabbit band, kojemu se, tako je barem izgledalo, nitko nije približio, sve dok se na glazbenoj sceni nije pojavio Stephin Merritt, koji je u autentičnoj Duškovoj maniri radio tijekom devedesetih pop raspaljot koji je vrijedilo čuti. Kao kod tolikih talentiranih tipova smještenih negdje oko i na periferiji glazbene scene, i Merritt je glazbu, naročito onu bogatu pop glazbu sedamdesetih, koristeći zvukove kao slikari boje, slagao u dopadljivu i zavodljivu paletu, i zvučao kao primjerice ABBA ali smućkana avangardnom rukom Briana Enoa, a da pri tome nijednom ne ogrezne u avangardnu gnjavaturu, nego ostane u okvirima mikro diverzija propusnih i od strane vaše lokalne radio stanice. Samo što ga svejedno nećete čuti na radiju, jer je tip dovoljno nepoznat da nikad ne bude prepoznat od većine likova koji odlučuju što slušati na radiju, pa nas već tri decenije s valova gnjave iste pjesme. Goran Pavošević, Allah ga pozlatio, propovijeda mi kako su mu album dobrano spljunčili, ali, uvijek postoji neko ali, pogotovo kod nas nekoliko koji preslušavamo glazbu da se iskupimo što ne idemo u crkvu, te nas kod operacije pisanja teksta o njoj rukovodi milosrđe, ipak nemamo toliko prigovora na ovaj, quorumovski rečeno, uradak. Klapa to i dalje, možda s manje poleta, ali Merritt još uvijek ima onaj elementarni osjećaj za melodiju, s kojim se čovjek rodi, ili ga, što isto nije isključeno, stekne rođenjem na nekom jebenom, disharmoničnom mjestu, pa mu onda melodioznost dođe nešto kao bunt. Gay is ok!