Ne baš poznati mi Ellis Hooks zapanjio me kada sam ga prvi puta čuo, a to se dogodilo prije nekoliko dana, kada sam prevrćući mp3ijeve u potrazi za 'nečuvenom' glazbom kliknuo na njegovo ime. Iz zvučnika se razlijegao topli, baršunasti glas negdje u maniri Johna Prinea, obložen svilom i hermelinom, pazite sad ovo, blagosti i mekote. Iza tog njegovog duševnog vokala svira se nekakav uvjetno rečeno blues-soul-country mjuz, kao da su ona legendarna Staxova izdanja reizdana u remixu nekog mladca koji je doma odrastao preplavljivan odmetničkim countryem, a u nedjelju se umjesto molitve pjevalo prije jela Dylanove i Reddingove stvari. Red jednog pa red drugog. Baš tako.
Radi se o tridesetgodišnjem kruneru iz Alabame, trinaestom djetetu u obitelji koja ih broji šesnaestoro, i, kao u iranskim filmovima, ako je vjerovati legendama, koje prenosi Allmusic Guide, vlastite postole nije imao do osme godine. Sound mu zvuči kao da je došao iz onih boljih šezdesetih, koje pripadaju crnim vokalnim izvođačima Atlantica, Staxa i Motowna, a brojne asocijacije koje će vas eventualno preplaviti tijekom slušanja ovog izvrsnog albuma u kojemu se blues štimung tuge i bijede prirodno pretače u soul proslavu života začinjenu country rezignacijom, ovo će vam preslušavanje učiniti samo ugodnijim. Na albumu mu svira tona uglednika, od Stevea Croopera do Omara Hakima, Dana Penna, Duana Jarvisa...Jedino što je moguće poželjeti čuti nakon ovog sveameričkog glazbenog ekskurza je Little Milton i njegov album 'Complete Stax Singles'.
Za frajere kao što je Ellis Hooks obično se kaže kako čuvaju duh u hramu glazbe, ali, niti je glazba taj način sankrosantna da bi ju se prispodobljavalo crkvi, niti je Ellis uzeo gitaru u ruke da bi štitio ono čemu ne treba zaštite, ili ne daj Bože propovijedao i tupio o boljem jučer, pogotovo kad se radi o ovako dobrim i zdravim komadima poput njegovih na 'Uncoplicated'. Hooks u glasu ima perkusionistiku, pjeva kao što se bubnja, i svira kao što se bigliše.