David Viner drugi je par opanaka. Kod njega prevladava blues štih, ali bez imalo mulja Mississippija u zvuku, nego prije da mu je priča na način Grahama Bonda, Johna Mayalla ili Yardbeardsa britanskog rhythm & blues 'booma' šezdesetih, znači, nema mulja ali zato ima pijeska Temze u soundu. I zanimljiv je komad plastike. Teško da će vas ponijeti, no nekakav etnografski štih u pristupu rečenog Vinera dostatan je razlog za preslušati ga, pa makar u ime Gorana Radmana i znanosti. Znači ovdje imamo odlično ili vrlo dobro svladano gradivo, i za razliku od spomenutog gosn Carlosa Guitarlosa, koji je sav u seksi krošeu, aperkatu i eskivaži, ovdje se radi o blues sklekovima sa ili bez orkestra. No u okviru punk blues revivala zadnjih godina, sa moćnom detroitskom scenom na čelu, David Viner stiže na pripremljen teritorij. Na njegovom albumu možda nema spontanosti kao na mini albumima Detroit Cobras, nije okupan u soul lektire kao slavni White Stripes, nema energetski naboj Von Bondies, ali, paradoksalno, u tom svom čeprkanju po otočkoj glazbi blues provenijencije-navodno su ga Von Bondies otkrili tijekom svoje britanske turneje- više je nego samo čovjek koji u nedostatku vlastite sadašnjosti živi od uspomena. Iza njega na albumu u pratećem bendu su Killsi, Von Bondies i Soledad Brothers.