Kada pišete o knjigama poput ove ovdje, najzanimljivija stvar je da ne smijete ni zucnuti o onome što je u njoj, inače ode čitalački užitak u kino, recimo. Coben piše «suspence», to nije «who done it» literatura, ali se jednako bazira na iznenađenjima. Drama i to kako je Hitchcock rekao, «kao život iz kojeg su isključeni svi dosadni momenti».Dobitnik je triju prestižnih nagrada u žanru krimića (Edgara, Shamusa i Anthonya)za svoj serijal o Miltonu Bolitaru, amateru-istražitelju, no osim tih uspješnica napisao je i tri nešto drugačija romana: Nikom ni riječi (po kojemu će biti sniman film)i koji je lani preveden i objavljen također u Algoritmu, zatim Bez prava na grešku i ovaj ovdje, Netragom nestao.
Coben je diplomirao političke znanosti i živi sa obitelji u New Yerseyu-ovo, vidjet ćete poslije, nije nevažno.Po vlastitim riječima, na njega su najviše utjecali Woody Allen, Philip Roth i Alfred Hitchcock. Hitchcockov utjecaj osjeti se odmah, pogotovo u sjeni njegovih vlastitih riječi, da su mu filmovi o običnim ljudima u neobičnim situacijama. Identičan slučaj imamo i u obje dosad prevedene Cobenove knjige. Najobičniji ljudi sa najobičnijim mislima u blago rečeno suludim situacijama.Probajte zamisliti da vam pogine žena i onda nakon milijardu godina dobijete od nje mail u emotivnom ključu koji znate samo vi i ona?
U Netragom nestao imamo nešto realnije okolnosti koje je Coben pojačao sa podosta pirotehnike. Glavni junak Will Klein, na samrtnoj postelji svoje majke iz njenih skoro pa posljednjih riječi saznaje da mu je živ brat kojeg nije vidio jedanaest godina, i za kojeg je mislio da je zauvijek izgubljen.Majka umire («prekrasan dan za raspadanje», kaže Will)a njen se sin zapućuje u laganu šetnju gradom svoje mladosti i kada se zagleda u jednu od kuća biva bez pardona od iste otjeran. Saznajemo da su ti koji ga najuruju roditelji Willove bivše djevojke za čije je ubojstvo optužen upravo njegov misteriozno nestali, ali, eto, ako se može vjerovati umirućim majkama, ipak živi i zdravi brat.Coben vas tu već dobrano zalijepi za stolicu, na kojoj sam se ja bogme posve raskomotio kada se sa stranica, da se tako izrazim- zaorila Don't Fear the Reaper Blue Oyster Culta. Tu počinje napeta potraga tijekom koje se određeni likovi, onako komotno kao kod Shakespearea dvorske lude, gube i ponovno pojavljuju u odsutnim momentima.U romanu ima u braku i na ulici maltretiranih žena, organiziranog kriminala najviše razine, FBI istražitelja i pravog nepatvorenog prijateljstva, kroz lik joga učitelja Kvadre, čovjeka koji si je u mladosti utetovirao nacističku svastiku na čelo, pa je poslije, kada se ohladio od takvih stvari, krakove jednostavno spojio crticama, tako da sad na čelu ima četiri kvadratića. Zgodno zar ne? Pirotehnički dio dolazi do izražaja kroz tvorbu sadističkog ubojice koji u romanu žari i pali (zapravo, najradije davi) pod adekvatnim i dostojnim imenom Duh. On je, nekako sam imao taj dojam, u Cobenovu literaturu zalutao sa stranica Ericha von Lustbadera (valjda se tako piše?), a to vam je, dragi moji i drage moje, onaj freak koji vam isključivo piše o ninja nasilnicima. Tip je strašan, vidjet ćete, i odmah na prvim stranicama (to su one koje se smije prepričati kada se radi o knjigama ovog tipa) kao od šale ucmeka bodyguard opasnog mafijaša sa čijim ćemo se kracima sretati tijekom ostatka knjige. U lokalnoj videoteci ćete teško pronaći ovako napetu zabavu, i unatoč činjenici da bi se ponešto ovoj knjizi moglo i onako baš debelo prigovoriti (spomenuta nestajanja)čita se onako kako se stavlja krov na kuću: znači na ho-ruk. I sad, na kraju, New Jersey: zamislite policijsku postaju u kojoj dežurni drot preslušava «Born to Run» Brucea Springsteena. Na stranu šale koje bi se iz ovakve scene mogle izroditi (npr. da je nabildani policajac idealna publika za Bossove balade), dirljiv je taj hommage jednog frajera iz Jerseya drugome; Wll sjedi na onim famoznim i neudobnim drvenim klupicama tipične policijske postaje, sve oko njega je, kao što možete pretpostaviti, ponestajalo, a on se krijepi na najneobičnijem mjestu na svijetu za to, slušajući pjesme o duhu čovjeka u lancima koji se pokušava osloboditi, koji želi nešto više i traži hrabrost da pobjegne. Will Klein u ovoj knjizi ne bježi, nego ide nevoljama u susret-i sam kaže da je drugačiji od junaka Bossovih balada-a s obzirom na performanse protivnika možda mu ništa drugo, baš kao tipičnom predstavniku jednog od nas, i nije preostalo. Dobra knjiga.