Ovaj bi album, s obzirom na činjenicu da na njemu Newman svira stvari koje je skladao između 1966. i 1999. najlakše bilo okarakterizirati naslovom drame Eugennea O' Neilla (danas uglavnom poznatog po tome što je otac posljednje Chaplinove žene Oone) «Dugi povratak kući». Barem mi je to palo napamet tijekom You Can Leave You Hat On, koju je sa upravo nevjerojatnom količinom vjetrenjačenja prije deset, petnaest, dvajst godina iskasapio Hey Joe Cocker. Da vas odma upozorim kako mi na playeru sviraju Dirty Three, pjesma po nazivu Hope, da je Božić, da snijeg opet pada u Srbiji a ne ovdje i da sam se mimo svakog reda i obzira pretovario za ručak. Pada daklem večer u Osijeku, sivo se polako zacrnjuje, a ja bih trebao iščupati Hope te pustiti već preslušavani Songbook-ali mi se neće. Baš neće. Da vidimo, kakav ono bijaše Randy na poslijednjem svojem uradku? Uratku? U glavi krvi ni od korova, a i šta bi vrijedila kad je glava, štono bi rekao Novak u «Mirisima, zlatu i tamjanu», u simpatičnom pasusu u kojemu raspreda o korumpiranosti- daklem šta će mi glava kad je veličine bumbačice, smlavljena ovim simpatičnim blagdanom i svedena na glavicu, da ne napišem: glavić. Uh, neće to ići. Mislim, evo mi na stolu Uncut, tamo su britanski muževi album uvrstili među čuvenije ovogodišnje, što bi trebalo značiti da se radi o albumu i pol. Ditry Three. Mogu vas izvjestiti da je završila Hope. Idemo dalje. Znači Songbook sa prijetećim podnaslovom Vol 1 imao je izvrsnu prođu na listi na kojoj najbolje kotiraju mrtvaci. Genijalac i oskarovac, definitivni doktor Đekil i mister Hajd recentnog glazbenog trenutka išao je na Akademiju sa Keithom Jarrettom, prvim dahtalom i stenjatorom jazza, te istu, za razliku od rečenog Jarretta, koji se već onda samo zajebavao, i uspješno završio. Tamo je naučio svakog vraga, a to je lako moguće locirati preslušavanjem njegovih antologijskih albuma 12 Songs ili Little Criminals: iz njega je najprirodnije moguće istjecala glazba žanrovski neodrediva a vremenski neuništiva; bio je post-rocker još dok je rock bio u adolescentskim danima, koji je trubadurski impuls pronalaziv na Dylanovim albumima katapultirao u cabaret. Aranžerski svemoguć i uporno nepretenciozan stvorio je glazbeni opus tako visoke rezonance da se u njemu odglazbila svaka bitnija sviračka priča posljednjih tridesetak godina. Vizionarski ju je smjestio u imaginarni prostor dosad neviđenog interijera: nešto između aerodromske čekaonice i vodvilja. Đaklu, rekli bi. Ovdje sam samcat prebire po klaviru, a ja zamišljam kako bi to moglo izgledati. Talentiran za popizdit, malih tiraža koji nisu u skladu sa darom u vezi kojega se već desetljećima poteže riječ «genijalac», traži po «dirkama» davnih i manje davnih pjesama onaj posljednji nevin ton u njima, nešto što je preostalo neizjedeno ili neizjebeno vremenom i likovima poput slavnog Hey Joea ili nekog sličnog njemu. Nemoguće postaje moguće, prežvakani tonovi tim iznenadnim ubodima ponovo zadobivaju onu staru zelen. A u kutu sjede recimo Sanader i Radman, žderu genetski nemodificiranu hranu koja do stoke kojom vladaju nikad neće stići i čekaju eroplan za Honolulu, npr. Dirty Three: Red. Nabavite, drugari i vi. Pa si pustite nešto drugo. Album je onako baš...