Popović je nešto kao razbludni sin hrvatske književnosti; pojavio se prije dvadeset godina pa onda nestao da bi se nekako u vrijeme pojave FAK-a vratio pisanju. Možda su ga fakovska atmosfera, javna čitanja i muvanja po Hrvatskoj i susjednim zemljama prvotno razbudila, a nema sumnje da je to godilo njegovoj rockerskoj prirodi. No knjige koje je pisao nisu bile na tragu očekivanja od autora od kojega se očekivalo mnogo: «Ponoćni boogie» bio je kult knjiga jedne generacije i gotovo da bismo mogli reći-jedini prozni iskaz na koji se ta, pjesništvu vična skupina kritičara i pisaca okupljenih oko časopisa Quorum mogla poz(i)vati do Sudnjeg dana. Dominacija pjesnikovanja tada je bila posvemašnja, a i površniji čitatelji Boogiea bez ikakvih će problema moći imenovati pjesništvo kao jedno od rodnih mjesta te knjige: labava narativna struktura, jeftino poetiziranje skupih životnih situacija, prenavljanje naratora koji se silno puvao činjenicom da piše i- gomila poezije između proznih redova. Sa podosta humora, naravno. No čovjek je naprasno prestao pisati književnost, zaposlio se kao turistički vodič a nešto poslije i kao novinar. Sve do dvijetisućite kada je objavljena knjiga priča «San žutih zmija», koja je bila Popovićev poetski pastiš u prozi. Počeo je iznova i knjiga nije bila lišena tih početničkih momenata: razvlačenje, višak patetike itd. Onda se pojavio «Kameni pas», ista priča ovaj puta smještena u Graz, no kao da su se izmaglice oko Popovićeve glave počele razrijeđivati, povremeno bi kroz mutan, mamurni, doista kameni izričaj na površinu teksta izbila pokoja misao, prava pravcata, neglumljena. No i ta je knjiga kroz hrvatsku kulturnu scenu prošla kao zapis umirovljenika, nekoga tko je imao i propustio svojih pet minuta. «Koncert za tequillu i apaurin» već je gotovo posve razmagljena priča nastala negdje između jave i more u koju se pretvorila hrvatska java, i bila je evidentan znak da Popović jako puno radi, da se ne zajebava, da tako kažem-to se naročito očitovalo u rečenici, koja je postajala sve prozračnijom i lakšom, a iza toga uvijek stoji ogroman arbajt. Knjiga mi se svidjela, pogotovo dijelovi u kojima je Popovićevo parodiranje stvarnosti zvučalo kao nekakav proročanski, utopijski realizam. Najbolji je bio u sitnicama, momentima sa ceste ili u kroki dijalozima. Nekako tada sam počeo na Popovića gledati kao na čovjeka čija je zaljubljenost u pisanje ogromnih razmjera. U intervjuima je bio skroman, mislio sam evo ga, pravi tip napokon, a ne neki izdrkani seronja. A Edo je pisao i pisao. Tada je radio na još nezavršenom romanu radnoga naslova «Tango», i kao usput kanuo je prvi, kratki roman «Izlaz Zagreb jug». Koji isto, ovakav neodlučan kakav jesam, nisam pročitao odmah, nego sam mudro pričekao da ga zgutne koji od mojih prijatelja. Prvi je bio Grogy, a drugog nisam čekao, jer mi je ovo bilo dosta. Naizgled vrlo jednostavna priča o «ekipi» iz jednog zagrebačkog naselja koje korespondira zapravo sa svim velikim neboderskim grobnicama svijeta Popovićev je doprinos teoriji da i tamo žive ljudi. Napisan iznimno jednostavno, sa nezapamćenom količinom simpatija za svoje likove, i njihove razmrvljene živote-gotovo da sam napisao riječ sućut. Koja je količina mudrosti i životnog iskustva za taj mix dobra i zla bila potrebna znade samo Popović, no evo jedne knjige nakon koje doista žališ što je završila-ja sam čitanje posljednjih tridesetak stranica razvukao na dan i pol, i iako sam u glavi skockao moguće finiše svih razvijenih epizoda, svejedno sam doživio nepatvoreno iznenađenje sretnim krajem. A to je zapravo iz atmosfere knjige bilo jedino logično. Reference: Auster, no najstrašnija stvar koja se njemu dogodila je smrt roditelja a Popović je gubio sebe, i to intenzivno. Usporedbe s Carverom: to možda ne bi promašilo cilj, njegovi bi junaci mogli čitati Carverove priče, no sve drugo, a naročito naklonost autora prema likovima potpuno je na Popovićevoj strani, osim toga njegovi su likovi razbrbljaniji i daju si više šanse, veći su fajteri. Selbi: samo na nivou naslova na kojemu je Popović možda htio razviti određene asocijacije; Selbi je mračan autor čije rečenice inkliniraju modernističkim sintaksičnim eksperimentima čija isprepletenost tvori svijet intenziviranog nedostatka šanse iz kojeg nema izlaza ni na istočnim skretanjima ni na onima koji se nalaze na jugu. Negdje na ničijoj zemlji, između svih tih autora, gotovo neprimjećen i (po drugi puta) pogrešno prepoznati pisac polako ali sigurno ispisuje svoje ime. I da se vratim razbludnome sinu: kada se ova sjajna, topla knjiga pojavila, ništa nije bilo normalnije od toga da ne bude dobro dočekana. Pa ne on, ne taj bivši pijanac, taj, kako je sam sebe jednom oslovio, «mješanac štakora i bijesne lisice», nego mi ostali, koji smo cijelo vrijeme bili dobri, mi smo napisali najurbaniju ili najljudskiju knjigu u Hrvata. A eto, niste.