Još od pedesetih godina prošloga stoljeća mijenja se uobičajeni pogled na žanrovsku književnost. Na krimiće je akademska sredina počela gledati drugim očima kada je u jednom interwievu William Faulkner na pitanje što čita, odgovorio-jedan izvanredni roman Georgesa Simenona. Ispada da su nekako najbolji poticaji koji dođu s «takvih» strana. Desetak godina poslije već je takozvana «ozbiljna» kritika ovom subaspektu poklanjala ozbiljne studije. Pedesete i šezdesete su inače bile blagorodne u reinterpretiranju i preispitivanju ustaljenih vrijednosti-isti takav val novog gledanja i čitanja uzdigao je na pijedestal redatelje Alfreda Hitchocka i Johna Forda, a ponovna prečitavanja Dostojevskog podsjetile su na činjenicu da je ovaj upravo obožavao Eugenea Sua, francuskog pisca koji je opisivao efemerni život Pariza. Osim toga, književnost je dobila sudruga od kojega se više, tako barem danas izgleda, neće tako lako rastati; to je naravno film, čiji su brzina i montaža promijenili izgled književnog djela. Tako danas čak i kod Salmana Rushdiea svakodneve radnje kao tuširanje imaju filmske reference-taj nedostatak slijepila za vrijeme u kojemu živi mu dio puristički nastrojene kritike zamjera-a opaska francuskog književnika Michaela Houellebecqua da je čitajući jedno od djela modernog krimića već u svojoj glavi vidio glumce po čijim su glumačkim potencijalima strukturirani likovi samo je druga strana medalje koja će svjedočiti o vremenu u kojem živimo. Jednom sam negdje pročitao da se «vrhunska» književnost razlikuje od žanrovske prije svega u tome što elitni pisci koriste uljanu boju tamo gdje žanrovskima dostaje farba za ogradu. Primjedba je lucidna i u njoj ima «nešto». No još u prvoj polovici prošloga stoljeća nastala su na toj graničnoj liniji neka djela koja su ostala i teško ih je klasificirati: romani Raymonda Chandlera ili Dashiela Hammetta, pa, last but not least možda ponajbolja od svih, fantastična Patricia Highsmith. Kao i nobelovcu Faulkneru, svima njima, traumatično ili ne, iskustvo Hollywooda nije bilo strano. Filmovi su i omogućili da se do Highsmithinih knjiga uopće ponovno dođe. Od Hitchocka pa do Chabrola, a preko ponovljenih izdanja i do ozbiljnih kritičkih osvrta kakav je onaj Slavoja Žižeka, njen je status prerastao granice kulta i polako postaje relevantna činjenica one «ozbiljne», «prave» književne povijesti. Danas također imamo nekoliko snažnih autorskih osobnosti od kojih su možda najinteresantnija trojica pisaca krimića, koji kada pišu krimić pišu i literaturu, tj. rade sa uljanim bojama po kartonu ili ogradi, kako hoćete. To su James Ellroy, George Pelecanos i Elmore Leonard. Prvi i posljednji su zahvaljujući celuloidnoj vrpci imali svoj komad slave. Filmovi «L.A. povjerljivo» koji je snimljen po istoimenom Ellroyevom romanu i «Jackie Brown» Quentina Tarantina nastao iz Leonardove knjige «Rum punč»-a obje su i prije nekoliko godina prevedene na Hrvatski-inaugurirali su novu osjećajnost koju su u svojim knjigama ovi majstori žanra obrađivali. A to su peh- kriminalac i demonima mučeni policajac koji se nalaze u istoj, «sivoj» zoni koja obojicu ždere iznutra-ljudi posve neadaptirani na sredinu, gotovo kao onaj Nietzscheov zlikovac čiji je zločin jedini ljudski iskaz u svijetu bez časti. To nije svijet zločina i kazne nego svijet zločina i novog zločina: onaj koji s pištoljem u ruci dolazi kazniti često je isti ako ne i opsjednutiji podzemnim silama nego onaj koji stradava-taj je često u datom trenutku samo slabiji ili je jednostavno uhvaćen na spavanju. Elmore Leonard u ovom od kritike sjajno ocjenjenom romanu priča priču o skakaču u vodu koji sa skakaonice nehotice prisustvuje ubojstvu. No nije jedini. Kontaktira ga dijabolični afroamerikanac koji je vidio što i on koji ga gotovo odmah uvodi u svoju životnu priču, ili barem njenu trenutačnu preokupaciju-a to je osveta ljudima čiji su djedovi ubili njegovog djeda prije gotovo sto godina. Da stvar umitologizira Leonard je sve smjestio u blizinu glasovitog raskrižja na kojemu je jedan od kraljeva bluesa Robert Johnson po legendi prodao dušu vragu. Ta je storija dosta poznata-u filmu «Crossroads» obradio ju je Walter Hill-a zasniva se na svjedočanstvima o zaprepašćujuće velikom gitarističkom napretku koji je Robert Johnson uspio napraviti za malo vremena. Jedna druga legenda, Son House, kada ga je prvi puta čuo navodno ga je otjerao od sebe. Samo nekoliko mjeseci poslije toga, kažu te stare priče, ovaj je mogao natjerati gitaru da plače. Iz «Bluesa okruga Tishomingo» sve pršti od glazbe. Možda posegnete za albumima i autorima za koje ste zaboravili da postoje. Ovu knjigu vrijedi pročitati i zbog toga. U knjižari Nova cijena 120 kuna.