Flannery je na ovim prostorima (istočna Slavonija) podzemna legenda i tajna kraljica već barem četrnaest godina. Nema pisca čije se prijevode toliko priželjkivalo, a većina ozbiljnijih čitača u svojim bibliotekama ima njene knjige u originalu. Svi koji je jako vole već su pročitali sve što je napisala, isto kao što imaju doma dvije antologije američke pripovijetke i jedan časopis-Marulić-u kojemu su u prijevodu objavljene neke njene stvari. Dolazi nam netko tko je već ovdje tako da se na prvi pogled može činiti umjesnim pitanje zašto su noćne kapice u zraku. Oni koji je znaju, a ja imam dojam da je znaju svi s kojima se družim, vjerojatno će je nastaviti čitati u originalu, ili možda ipak ne-ima nešto fantastično u ovoj misi na narodnom jeziku hrvatskom, koju su nam omogućili AGM i prevoditeljica Maja Tančik. Svaki put kada se prevede nekoga tko ovako ludo dobro piše kao da od ontološke biti jezika na koji se prevodi otpada nešto maligno. Kao da su te priče ovdje stoga da se, onako spinozistički, ponovno uglačaju leće kroz koje gledamo sebe i svijet. Za nju je presudno bilo iskustvo življenja kršćanstva, no čini se ne u smislu odlaska u crkvu sa bakicama-što ne znači da to nije činila-nego kršćanstva kao praslike svijeta, kao osnovnog stanja ili jedinice za mjerenje, kroz koju je gledala ovaj svijet vani. Kroz takvo «proćućeno», kalemljeno gledanje percepcija joj je dobila na ubrzanju i sposobnosti uočavanja svakodnevnog kao izdajničkog u odnosu na visoke zahtjeve duha. Sve što je napisala događa se na američkom jugu kojeg je na puno raskošnije građena vrata uveo u književnost Faulkner, no ni on, a bogme niti bilo tko drugi nije imao ruku koja ovako malo podrhtava. Po preciznosti izraza njoj je teško naći adekvatnu komparaciju-morao bi čovjek u tom slučaju prevrtati povijest svjetske književnosti, a po količini usisane realnosti, po količini stvarnosti nema joj premca. Nitko ne vidi tako daleko kao žena koja odluči vidjeti. Ovdje je slučaj obrnut nego kod Nietzschea kod kojega umjetnost imamo da ne umremo od istine. Tu je umjetnost riječi posljednje mjesto istine, mjesto u koje se ona sklonila iz jednog lažnog, opsjednutog svijeta, i odatle krenula u reanimaciju. Svojedobno mi je jedna sjajna umjetnica, grafičarka, rekla da bi Rembrandt bio najveći slikar kojega je ikada bilo da nije koristio toliko trikova. Askeza Flannerynog teksta najočitija je upravo u toj njenoj potpunoj suzdržanosti od finte ili proteze, u njenoj odluci da se sa svojim tekstom nastani u neposrednoj blizini buke i bijesa svijeta. Rođena 1925. u američkoj državi Georgiji, gdje je i provela svoj životni vijek, osim «Teško je naći dobra čovjeka» objavila je i još jednu zbirku priča «Sve što raste mora se sastati» kao i dva kratka romana, «Mudra krv» i «Nasilni pobjeđuju»-ovom posljednjem nadahnuće su Kristove riječi da će samo siloviti baštiniti kraljevstvo nebesko. Obimna korespondencija izlazi posthumno pod naslovom «Navika bivanja». Možda kao naputak upotrebljiv u istom tom doslovnom smislu, kao kakav liječnički recept, čitanje ovih priča u kojima se neprestano tvori i kameni ono gadno i falsifikatorsko u nama je možda posljednji mogući podsticaj za milosrđe koje još uvijek radi. Uvijek je bilo tako, pa je tako i ovdje: kada netko piše na ovako visokoj razini, lišenoj svakog prenemaganja i oslobođenoj svakog pretjerivanja, čitatelj ima dojam da tekst svojom logikom uključuje cijeli svijet, a osobito njega koji čita. To je posljednja gesta velikog stvaralaštva, da u svom prelijevanju i preobrazbama mijenja i nas čije oči pasivno pasu slova. Kritika piše da je bila ispred svog vremena; prije će biti da se smjestila u vječnom vremenu priče.Teško je naći ovako dobru knjigu.