Kod literature određene pojmom Fantasy, najvažnija je dimenzija mitskog, arhetipskog- to što se pred junakom prostire kao nerješiv problem ili neosvojiv teritorij već je jednom u prošlosti bilo kroćeno, tamo se jednom već stizalo. Samo je potrebno ponašati se malkoc drugačije nego dosad, sa širim računom ulaziti u stvari, pa će se stvarnost ponovno otključati, a kaos postati kozmos. Gaiman je majstor takvog preobražavanja. S istom lakoćom kojom je pisao strip Sandman, udružen sa najboljim ilustratorima do kojih je mogao doći-između ostalih radili su mu jednu epizodu Darko Macan i Danijel Žeželj-otisnuo se i u čisti spisateljski svijet u kojemu su jedine sličice na koje se mogao osloniti bile one koje su na poticaj njegovih riječi nastajale u čitateljevoj glavi. Premise njegovih knjiga dovoljno su intrigantne da ih se poželi čitati na osnovu kratkih naznaka: u romanu «Neverwhere» sa londonskih ulica nestaju ljudi koji nastavljaju kao sjene živjeti ispod grada, a «Koralinu» također objavljenu u Algoritmu, kritika naziva modernom «Alisom u zemlji čuda». Na pitanje zašto fantasy, Gaiman je odgovorio: - «Pisanje fantazije je najbolji način da se kažu velike stvari na jednostavan i razumljiv način. Fantasy ne doživljavam kao eskapizam, nego kao nešto što mi omogućuje da stvari koje smo vidjeli već tisuću puta prije, ljudima prikažem u novome svjetlu, kao da ih vide prvi put.» Okušao se i u filmskoj režiji, a njegov bi se prvi film »A Short Film About John Bolton« trebao uskoro pojaviti. Prije desetak godina Gaiman je iz Britanije odselio u Minnesottu i po vlastitom priznanju više puta uzduž i poprijeko proputovao Amerikom. On the road crta snažno je prisutna u ovom romanu. Opisi malih gradova isto kao i neobični običaji pojedinih naroda ustvarnosnuju događanja, jer su u neku ruku još šašavija od onih fantastičnih. Tako npr. mladići plemena Dakota riskiraju život tvoreći živi lanac preko Mount Rushmorea, one strme stijene na kojoj su uklesane glave četvorice predsjednika, i to stoga da bi se zadnji u lancu mogao pomokriti na nos nekom od tih velikana. Da ne govorim o susretljivim policajcima i zimama od kojih pucaju kosti. Gaimanov junak Shadow na jednom mjestu kaže: ja samo pratim što se zbiva. Čudan tip. Zatičemo ga u posljednjim danima zatvorovanja koje je zaradio temeljito prebivši neke ljude; čita Herodota i trenira, nije komunikativan ali je zato logičan, što je puno bolja osobina-baš sa Herodotom u rukama, pročitavši kako je jedan Grk nabasao na Pana koji mu je saopćio neku važnu stvar da je prenese Atenjanima, Shadow razmišlja zašto nešto takvo i danas ne bi bilo moguće. U svjetlu svijeta u kojemu «je sve vidljivo ako se gleda pravim očima» ništa nije normalnije od vožnje taksijem sa božicom Kali npr. A spomenuta zavodljiva premisa je u pretpostavici da baš kao ljudi i bogovi ostavljaju tragove: Amerika ih je puna samo ih valja prepoznati. Ljudi su tisućljećima na svojim putešestvijama dolazili na taj kontinent i sa sobom donosili svoja vjerovanja. Gaiman ostavlja puno slobode čitatelju tako da je teško znati da li su bogovi nešto što postoji samo po sebi, ili su nastali kao prirodna posljedica klanjanja-psihički entiteti oblikovani od ogromne količine elementala. Bilo kako bilo, ovi zatečeni u «Američkim bogovima» u nekoj su vrsti predletalne frke: iznureni su, rade kao obični radnici: bog Mitra šljakao je do mirovine u klaonici itd. To situaciju čini dodatno zanimljivom-velika bitka koja je osnova fabule romana je pred njima a oni se prije nje snalaze kako znaju. Ukratko, preživljavaju. Shadow je odabran da pomogne a kako se on u svemu tome snašao najbolje je da provjerite sami. Jer, kaže Gaiman, jezik je virus, religija je operativni sustav, a molitve su samo hrpa j.... spama! I ovako samo za kraj, jedna epizodica: u romanu se pojavljuju tri sestre imenima Zorja Juternjaja, Zorja Večernjaja i Zorja Polunočnaja. Zamislite vi tu brižnost: stalno motre na nebo, točnije na sazviježđe Velikog Medvjeda-tamo je zarobljen vrlo opak stvor kojeg okovanog i nemoćnog u svojoj nakani da uništi svijet drži samo njihova budnost. Kao što im govore imena, to je sindikalno jako zgodno rješeno, cure rade u smjenama već godinama, i to samo tada kada to odgovara njihovoj pravoj prirodi.