Uvijek mi se sviđalo ime Primal Scream. Pravo rock ime. Ne znam da li su Gillespie i momci prije «krštenja» grupe čitali Arthura Janova, nije ni važno, ali u najbolje glazbene momente njihove vrludave karijere tijekom koje su se podjednako vozili i «on the road 66» i «autobahnom», klizeći od Stonesa do Kraftwerka, od blues do elektro hypnotizma, kao da je učitana Janovljeva terapija izliječenja primalnog bola (to bi bio bol kojega nismo svjesni, ali nas povremeno preplavljuje) primalnim krikom (koji označava povratak na mjesto u svom životu u kojemu smo, uslijed pritisaka, počeli sa životom sjene). Novi album kao da je u kreativnom smislu (a nakon izvrsnoga «Exterminatora») mali predah, više pozivnica za koncert, ali u najboljem smislu. Dva pola, između kojih se kreće Gillespie sa producentima, koproducentima, podproducentima i ljudima koji svim tim mućkarošima zvuka kuvaju kave su i dalje Stonesi tj. Stoogesi i kraut-rock . Već se izgovaralo da iza tolika stilsko-glazbeno-citatnoga vrludanja stoji jedna duga kriza identiteta. Ona je u njihovom slučaju povremeno gotovo briljantno prerastana autentikom zabilježenom na «Screamadelici» ili spomenutom «Exterminatoru», a kao permanentna muzika potmule neuroze, zaista, barem meni, nosi u sebi nešto od snage primalnoga krika. Zarobljen postmodernim elektroumreženim čipovskim svijetom, junak stvoren na albumima Primal Scream ekstazira se u beatovima i riffovima svemirskih Stonesa, dok Kraftwerk robotizam bluesira svoj evidentni nedostatak identiteta.To jest: to!!