Da me slučajno zgrabi gospođica Smrt i kaže finili su bali, vodim te u Had mali, a tamo nema knjiga baćo, samo književna kritika, i da u tako delikatnoj situaciji mogu birati čije bih tekstove nosio «dolje» da si olakšam muke, mislim da bih kao iz topa ispalio ime autora čiju vam knjigu predstavljamo. To je meni najbolje pisanje o knjigama u Hrvata, s dužnim naklonom prema svim učenim stranama naše male i lijepe domovine. Naklona koji je kao u filmu «Zoro» glavnoga junaka prema meksičkim velikašima koji surađuju sa okupatorom, dakle: ne lišenog ironije, ne bez distance i ne od srca, to nikako ne.

Perišić je književni kritičar čija je rečenica od onih koje su fluidne na sve strane, i koji najčešće od prve ubode okosnicu knjige pa je prošije od idejnog do kontekstualnog nivoa lakoćom koja ponekad doista, osim što je poučna, može biti i deprimantna. Koji nije ugrožen količinom znanja koju ima, a ima sjajnu «bazu podataka», koji piše kao da mu nije previše važno što puno zna i što time ne bode oči uvijek, kao frajer koji zna da cure koje ga zanimaju znaju da zna svakoga vraga. A one su, je li, jedine zapravo i bitne. Devedesetih je uređivao časopis «Godine» i tamo objavljivao bisere: npr. Žižekov serijal o Hitchcocku ili Malešov o hrvatskom pjesništvu. Obje su «stvari» bile za prste polizati, a pojedinačne sjajne male krokije koje je sam pisao o knjigama i piscima, a dostajale bi da netko slabije krvne slike no što je njegova iz njih izvuče doktorske dizertacije neću ni spominjati, osim jednog slučaja, koji ne mogu prešutjeti. Naime, negdje zadnjih godina devedesetih pisao je o mađarskom piscu Beli Hamvašu i napisao tekst u kojemu je cjelokupnu situaciju mađarske književnosti prispodobio nogometnim ekipama i terenom na kojemu su se tekme igrale. Georg Lukacz i drugovi. Na klupi je, kaže Perišić, sjedio Bela H., koji je, iako nije ulazio u igru, ipak davao golove. Nije to samo paradoks, nego tu ima istine koja konstituira književne stvari: prvo, još je Kafka pisao o umjetniku kao sportašu koji ne ustaje iz kreveta, a drugo i drugačije: oni koji nam danas izgledaju tako razigrani, oni koji «ne leže», često za samo koju godinu stoje nepomično, sa svojim rečenicama koje nisu u stanju zafercerati ničiji mozak.

Ali-uvijek postoji to ali-gloginje nije isto opisivati i saditi, da ne kažem-brati.

Pitanje glasi-liježe li književno tolika količina osviještenosti, imamo li pred sobom nekoga čije lopte tresu mrežu ili je to opet samo netko tko se muva po terenu i, kako se ono lijepo kaže, krčmi pamet? Prije nego nastavim samo da kažem kako ne poznajem čovjeka, dakle nismo frendovi. Ako želiš pisati o knjigama koliko-toliko normalno, bolje da ne poznaješ pisce. Ono, mi smo lege i te stvari, pa ga sad ne mogu zbičiti tj. pohvaliti. A sad ono drugo: «Užas i veliki troškovi» je zbirka vrlo kratkih priča, koje u sebi nose egzistencijalne naboje puno većih proznih cjelina no što su obične kratke priče, pripovjetke ili novele. Od kojih su neke jednostavno izvanredne. U fiktivnoj antologiji kratke priče Balkana ili ovog dijela jugoistočne Europe Perišić bi dobro izabranom pričom zasjao punim sjajem.

On zgušnjava događaje, no nijednog trenutka nemaš osjećaj da je tekst katranast, dapače, jedino što ga se preporuča čitati onako kako se ispija kavica, dakle polako. Mic po mic. Onda su velike šanse da se ove mikroskopski usitnjene cjeline «otvore». A kada se to dogodi pred vama će se naći galerija likova za koje ne samo da ćete pomisliti kako ih znadete, ako ste osamdesetih slušali recimo Azru pa preko nje novi val i općenito glazbu koja je danas u odumiranju, dakle rock, nego će posebno stvorenim «šupljinama» u sintaksi gotovo izgledati kao da se čeka na vaše aktivno sudjelovanje u zgodama. Tu su ljudi koji su prevalili tridesete i sada se u čuđenju i nevjerici osvrću oko sebe, s onim obaveznim pitanjem-pa jel moguće da sam se ovako prešao, recimo. Ljude koji se dijele na one nad kojima su se sklopile otrovne latice nekog poduzeća i «legende» koje žicaju za piće. Hemingway je za svoje priče rekao da nemaju veze sa stvarnim životom, da su arhitektura, da živi ljudi ne govore tako. Nešto slično imamo i ovdje: Perišićev grupni portret s damama, napravljen u tranzicijskoj zemlji Hrvatskoj, u kojoj imamo specifičan oblik tranzicije, trinaestogodišnju laganu komu koja puno košta. Višak koncepta (knjiga koja «gađa» rock publiku, pa joj dođe kao nadomjestak za glazbu koja nestaje, prikaz potrošačkog društva isl.) ponekad znade zasmetati, ali samo ako eksaš priče kao što se eksa neka žestica. Bosanci bi rekli: ćeifite!