«Kako je bilo kasno, kako kasno» odlični je roman škotskog književnika Jamesa Kelmana, za kojeg je 1994. godine dobio Bookera; to je valjda najprestižnija književna nagrada za knjige nastale na engleskom govornom području, i dobivali su je mnogi izvanserijski pisci: Salman Rushdie je u zadnjih tridesetak godina dodjeljivanja proglašen sa svojim romanom «Djeca ponoći» Bookerom Bookera, tj. to je djelo po mišljenju žirija najbolje od svih koje su nagradu dobili. Isto tako je ovogodišnji nobelovac J.M. Coetzee u povijesti Bookera jedini koji je nagradu dobio dva puta. Oko Kelmana je bilo dosta povike: određeni su se književni krugovi pobunili jer je roman pisan «neknjiževnim» jezikom a za autora se govorilo da je anarhist. On doista jest drugačije karijere od one tipično spisateljske; rano je napustio školu, već sa petnaest, i godinama je za kruh zarađivao radeći najteže poslove miljama udaljene od svake pomisli na književnost.Priče o anarhizmu utemeljene su na Kelmanovoj borbi za nezavisnost Škotske, za koju se gorljivo zalaže godinama, ali kako voli podvući, ne kao nacionalist, nego kao socijalist. Osim svega pobrojanoga Kelman u knjigama «prostači» tako da je donekle razumljiv gnjev onih koji su rogoborili što najuglednija nagrada engleskog govornog područja ide u ruke jednom neotesancu. S druge strane visoki kredibilitet koji Bookerova nagrada uživa kod običnih čitatelja počiva između ostaloga i na činjenici da je može dobiti autor kao Kelman, dakle netko «drugačiji».

No ništa nije slučajno, ovdje nemamo posla sa spisateljem koji je jednostavno bacio na papir sve što mu se dogodilo na ulicama Glasgowa. Kelman je već od ranih književnih pokušaja inzistirao na autentičnom jeziku; u specifičnom tretmanu jezika zapravo i jesu utemeljene sve kvalitete njegova pisma. Borio se protiv standardiziranog engleskog jezika i kulture i to kod njega nije puki literarni stav, nego ga je protegao na svoj život: politički je na strani manjina, primjerice Kurda i jedan je od onih koji su duboko svjesni da je gubitak vlastitoga načina doživljavanja i govorenja najkraći put do gubitka sebe. Njegov put opiranja konvencionaliziranoj engleskoj književnosti bio je ostvaren kroz opserviranje zatečenog jezika radničke klase, dakle jezika kojim se govori na ulicama, a cilj mu je bio pisati o postojanju onoga što zaista postoji. Njegova cinična opaska da se u engleskoj književnosti sluge pojavljuju samo da nadosipaju čaj gospodi koja raspreda o metafizici naličje je takvog prevratničkog stava prema onom što se u književnosti pokazuje.

Osjećaj za apsurd baštinio je od Becketta, snagu negativnog utopizma od Burgessa i Orwella, a temeljni osjećaj za svijet mu je kafkijanski. Kelman je uspio ostvariti autentično djelo ponajviše, paradoksalno, zbog vlastitih prirodnih sklonosti ka jezičkim i sintaktičkim istraživanjima, dakle osobinama koje je sam u jednom eseju označio snobovskima i pripisao ih klasi «protiv» koje piše.

«Kako je bilo kasno, kako kasno» počinje žestoko: prve dvije tri stranice čitatelj jednako kao i glavni lik Sammy, koji se budi nakon neke pijanke, neće znati gdje je, no uskoro se pojavljuju vojni policajci, posljednji vizualno obrađeni likovi u romanu: premlaćuju ga nakon što ih je ovaj izazvao a posljedica tih batina je potpuni gubitak vida. Kelman tada počinje. U književnom je smislu potpuno uspio, odmah osjetiš da sa percepcijom lika čije putešestvije pratiš nešto nije u redu. Vjerojatno da bi izbjegao patetične situacije i drugorazrednu komiku, sve je dao kroz govor koji nije čvrsto usidren, nego se šeće kroz sva tri lica a konstantno ostaje u glavi glavnog, možda i jedinog junaka, jer ostale odlikuju različiti stupnjevi neprisutnosti, od kojih je ova vizualna najmanja. Pred kraj pojavljuje se lik zastupnika u procesima koje slučajevi kakav je Sammy vode protiv raznih fondova čiji im čekovi omogućuju kakav takav prihod. Njegovo je pojavljivanje najslabiji dio romana, ili se možda meni samo čini da je tako, ali frajer toliko priča, kao oni likovi u filmovima braće Cohen, jednostavno ne zatvara usta, pa je kontrast u odnosu na prethodni tekst prevelik. Pretpostavljam da je Kelman to napravio iz straha da mu roman ne potone u monotoniju. Ta opasnost jednostavno nije postojala, radi se o odličnoj knjizi, pravom malom osvježenju i ovako kada u književnost ulazi u prijevodnom obliku. Čitajte ovog rebela!