Zoran Lazić, poznat prije svega kao urednik ugasloga časopisa Nomad, već se zbirkom priča «Miss Krampus» definirao kao pisac nešto drugačijeg senzibiliteta od onog hrvatske književne dominante, i poprilično vješto je izbjegao uniformnost, kako nove stvarnosne proze, tako i turobnih ozbiljnih pristupa. U pričama je defilirala harmsovska apsurdnost izmiksana sa sirovom verzijom magičnog realizma, i one su bile dovoljno drukčije od drugih da se moglo postaviti pitanje, što i kako dalje, pa čak i sa nestrpljenjem očekivati odgovor, jer se radilo o talentiranom autoru kojemu je nedostajalo još samo nešto malo kilometraže. Drugim riječima, odlično bi počeo, rastrčao bi se po terenu, a onda bi mu negdje oko povezivanja pasova i duplih pasova dosta lopti završilo u publici. Knjiga je više obećavala nego što je dala, ali je u vezi «Miss Krampus» ionako bitnije što se Lazić pokazao autorom koji drukčije vidi stvari, što je predstavljao ugodnu promjenu. «Ljeto u gradu» je formalno i stilski odlično zamišljen roman, ispripovjedan kroz desetak različitih priča, povezanih mjestom događanja, a to je Lazićev rodni Slavonski Brod. Medijska potkovanost ovog mladog pisca, prije svega poznavanje filma i glazbe, na formalnom se planu ovdje pokazala višestruko korisnom, cijeli tekst pun je referenci na popularne sastave, a u tematskom smislu western se čak i pojavljuje glavom i bradom, kroz fantazmagoričnu storiju o junaku nijemih holivudskih filmova, koja se odvija u glavi jednog od protagonista, dječaka kojemu je ta priča kompenzacija za nestalog oca. Lazić dosta brzo i vješto mijenja kadrove i slaže priču služeći se svojim otprije poznatim materijalima, infantilnim pripovjedačkim rakursom, crnim humorom, paradoksom, a prikazivanje scena poput dječjih igara na igralištima između bombardiranih zgrada, upravo zbog te mještavine nekoliko različitih kutova gledanja prerastaju puki dokumentarizam stvarnosne proze i postaju nešto više. Kroz roman šeće gomila likova, i pojedine scene, posebno mračna, tjeskobna putešestvija korumpiranog, švercu posvećenog svećenika i čovjeka kojemu je poginula cijela obitelj, a koji od ovog prvog, kao stručnjaka za nebeske stvari, traži da mu pokaže put prema mjestu na kojem se njegova žena i djeca sada nalaze, prava su jarmushevska storija o mrtvom čovjeku, koja bi, izdvojena iz cjeline, mogla biti svrstana u sam vrh domaće proze. Ideja da s desetak različitih strana opkoli i osvoji temu dovoljno je intrigantna sama po sebi, i na ovdašnjoj sceni jedan je od rijetkih slučajeva onoga što bismo mogli nazvati hiper romanom, zapravo, zbog ironijskog tretmana materijala iz metaliterarnog svijeta, gotovo parodijom hiper romana. Mnoštvo međusobno ispresijecanih priča koje trebaju uobličiti portret grada, sa likovima pomaknutima od očekivanog standarda, kao u slučaju spomenutog svećenika ili portretiranja lokalnih luzera, međutim nisu dovoljno dobro povezane i ispričane da bismo na 'Ljeto u gradu' mogli gledati kao na do kraja konzistentno provedenu priču. Naime, u pojedine je njene trenutke teško je povjerovati, pogotovo kada srednjoškolske profesore pretvara u super junake, napisano u već otprije poznatoj Lazićevoj maniri, a ni svi stilovi kojima se poigravao, od nostalgičarsko-reminescentnog do parodije ženskog pisma, jednostavno mu ne idu jednako dobro od ruke, tako da «Ljeto u gradu» opasno vrluda između odličnog, dobrog i dosadnog. No unatoč svemu tome, ipak se radi o romanu čija raznolikost osvježava, i kojega bi trebalo procjenjivati prije po visini zacrtane ambicije, nego po spomenutim padovima napetosti. Lazić ostaje Niko Kranjčar hrvatske proze, debeljuškasti, duhoviti dribler koji se do polovine terena doduše poprilično uspuše, ali čiji izdvojeni potezi svojom kvalitetom kompenziraju ostatak utakmice. Vrijeme otprije očekivane transformacije u pisca koji će imati snage da izdrži do kraja, tek je pred njim.