Škoti koji za razliku od nogometnih navijača ne gaje nikakve animozitete prema britanskoj baštini. Osim Britanaca ovdje je moguće čuti i Amere sa Zapadne obale, Frisco & LA sound šezdesetih, stvari su im u lakoj maniri, vrlo mirne, pitome i ne baš najnadahnutije na svijetu. Aberfelby nabrajaju, a ostvareno stanje svijesti im je na razini 'dolje na uglu' ekipe, i ma koliko bili melodični, povremeno se opasno približavaju bljutavosti. Znate taj feelnig: pjesma dobro počne, onda se poslije prvih par dopadljivih tonova već oko prve minute krene ispočetka, oprobanim sistemom ajmo Jovo nanovo, i tako svaki puta, prije nego se nešto ozbiljnije dogodi. Za nadati se da su mladi i da njihovo vrijeme ipak tek dolazi, jer u intonaciji, u boji pjesama 'ima' nečega, problem je možda jedino u tome što to nešto ne prevazilazi lektire, i više svjedoči o slaboj probavi nego o jakom apetitu. Edinburgh se ovim bendom nije obogatio, nećete ni vi, no nije ni izgubio. Sve u svemu, mogao je, reći će zlobnici, ostati neoformljen, ali nije tako. Ovako imamo rječit dokaz da se i zapadnjaci mogu izgubiti u vlastitoj ulici,nja nja nja. Škotski country...moš mislit...Fabijan Šovagović rekao bi da vam je to kao kad njegova kćer pjeva. Ili glumi, ne sjećam se što je točno rekao.