Iako su prije 'Post to Wire' snimili četiri naslova, tek ove godine Fontainei će, ako je suditi po panegiricima koje su dobili za ovaj album, osjetiti slasti i lasti života, i, eventualno, zaraditi neke nofce. Tekst u Uncutu počinje pitanjem tko su Fontaine, pitanjem koje bi i mi mogli postaviti, ali samo kad bi se pravili blesavi 'do koske', jer, ruku na srce, tko su CocoRosie, tko je Ellis Hooks? Stvar valjda i jest u tome da nekako iščeprkaš iz gliba one autore koje još nisu izobličili tekstovi koji otpočinju pitanjem na temu 'tko su oni'. Tko god oni bili, radi se o ljudima koji povremeno rade dovoljno nezgrčenu glazbu da ju je moguće osjetiti kao soundtrack nekakvih svojih idealnih, zamišljenih života. Život je sranje, ribe su žedne u vodi, vlast drže balegari, ali, dragi čitatelju, ako u tvom životu svejedno prevladavaju dani kada u svezi glede tih okrutnih činjenica jedino relevantno za reći imaš da 'sve teče a vrijeme prolazi', ondak se mejbi kužimo. Čudno je to: na nekim komadima plastike neki su ljudi puuuno relevantnije nego pisci u tonama svezaka uspjeli arhivirati upravo taj osjećaj. Sound ispadanja kose sa tjemena, sound truljenja koljena. Jebenih li godina. Kao neodređena, mutna kompenzacija, čovjek se nada tome, pijesak u glavi polako fermentira i trebao bi se početi pretvarati u zrnca iskustva, mudrosti, znanja. A nikako, majku mu! I dalje padaš na iste fore, slupavaš se u istim zavojima, smiješ se istim vicevima. Odbijaš pronaći utjehu u karijeri, religiji, ezoteriji, svakoj, zapravo, draperiji kojom bi pokrio rupu koja se povećava. A rupa ko rupa, mijenja percepciju, u najmanju ruku. Zvuci dobijaju sablasnu notu. Baš kao gitara u Williamette sa Post to Wire. Richmond Fountaine, koje glupo ime, kao junak nekog francuskog crtanog filma, alter ego je Willya Vlautina, koji je nakon godina lutanja po zapadnoj obali bend oformio sa frajerima koji su dijelili njegov glazbeni ukus, a kad čujete album moći ćete ga i sami vrlo lako locirati među bendove kao što su bili Replacements, ili čak i Husker Du. To ne znači da ovdje trebate očekivati pržionu, odonda je proteklo dosta vode i pojelo se nekoliko tona graha, i prdac se u međuvremenu razblažio i omekšao. Ni šupci više nisu što su bili. Nego prije ono bratstvo u odmetništvu, koje su kao nitko prije slavili baš ti sastavi. Bratstvo individualaca. Za potpuniji doživljaj, da bi napravili mjesta za iskustva koja su ovi junaci odlučili podijeliti sa vama, kao uvod i duhovnu pripremu, bilo bi dobro da pročitate tekst Ante Tomića koji otvara njegovu knjigu 'Klasa optimist', pod naslovom 'Zašto ne živim u Zagrebu'. A onda je najbolje sjesti i poslušati ove storije o takozvanim šokovima. Svjetla pozornice, popaljena posljednjih mjeseci oko ovog imena, rječito su svjedočanstvo nesporazuma na relaciji istinsko nadahnuće i istinsko trgovanje. No i ovako, pod reflektorima, ova sahrana ima u sebi sve elemente one posebne vrste sablasnosti koja nas zaprepašćuje kada sretnemo bilo koga s kim smo dijelili školske klupe, ili čak i nešto više od toga.