Vjerojatno znate kako izgleda Ante Tomić, onako visok preko stodevedeset, sa indijanskim crtama lica, mladolik a izboran, uvijek sa nekom prigušenom grimasom za koju ne znaš je li osmjeh ili mu zapravo sunce tuče u oči. Vidio sam ga uživo u Beču na koncertu Brucea Springsteena, i slušao sam kako jednom mom prijatelju prepričava koncert Lucinde Williams iz Amsterdama, i nisam se mogao načuditi njegovom načinu interpretiranja događaja, sve što je rekao bilo je nekako neizravno ali u sridu. I vidio bih ga ja i bolje da me stalno nije gurkao Grogy, govoreći 'vidi, Ante Tomić, Ante Tomić!' Taman bih ga fokusirao, a onda bi uslijedio udarac laktom pod rebra, i 'Ante Tomić!'. Čovjek izgleda kao junaci romana Karla Maya, a odlikuju ga i neke druge mayovske osobine. Ovaj visoki, zagonetni indijanac pasionirani je obožavatelj countrya, i, vjerojatno, najrasniji feljtonista kojeg je orvacki narod imao još tamo od slavnih dana Veselka Tenžere. Pažljiviji voditelji vlastitih života već ga dugo uredno prate, njemu u Jutarnjem listu uredno, svake subote, izlazi kolumna, a, vjerujte, malo je boljih početaka vikenda od onih uz kavu i njegovu duhovitu opservaciju na sve moguće i nemoguće teme koje nameće život u Lijepoj našoj, zemlji nemogućih mogućnosti. Nedavno, tijekom onog rušenja bespravno sagrađanih apartmana negdje na Jadranu, tijekom kojega je rušilištem paradirao pevaljka Grdović u svom ferrariju i razbijao mobitele po mediteranskom kamenu, Tomić je, po apački, mudro zaključio kako je Grdović dvadeset godina revao o blagodatima života u siromaštvu, i kako ga je Bog, izgleda, čuo i poslao bagere pravo na njegovo blago. U knjizi 'Klasa optimist' ukoričeni su upravo ti tekstovi iz Jutarnjeg, i osim što su fantastični da ne mogu, valjda, biti fantastičniji, svima vama bi mogli biti ugodan podsjetnik na gomilu vikenda provedenih u sjeni Tomićevih tekstova ili osvjetljenih između ostaloga i njima. Meta Tomićevog pronicljivog pogleda, a u tome i jeste stvar, nisu samo političari, estradne zvijeze i drugi kojekakvi kriminalci, nego prilično često i on sam, tj. mi, tako da čitanje 'Klase optimista' ima u sebi ugrađen jedan fin rejmont unutarnjosti, koji si treba priuštiti tko god može. O njegovim se knjigama malo piše. Što i reći o duhovitom čovjeku? I iz koje to perspektive reći? U ime kojeg turobnog prava? No okrjepljuje činjenica znati da po Hrvatskoj hoda visoka, štrkljasta neman bistra oka, s vrećom punom paradoksa koje je pokupio putem, motreći, ko što bi rekao Krleža, lijevo i desno podjednako, i izazivajući zdravi smijeh kad god bi se oglasio. Onaj jedri smijeh koji vida dušine boli, smijeh nakon kojega ti ne pada posebno teško što nisi uspio u u životu u zemlji u kojoj je prečesto, a da to svejedno ne zazvuči kao opravdanje ili isprika, potrebno biti govno da bi se uspjelo. Govno ili tomićevska karikatura. Da nije uvijek tako, uz još nekoliko dokaza, kojih je isto tek četiri-pet, koliko i onih za postojanje Boga, dokazuju ovi njegovi tekstovi. Najveći realista kojeg imamo, u rangu najvećih iz prošlosti. Skroman tipus, za samog sebe govori kako je pisac za raju, samo što se ovdje radi o posebnom obliku raje, onom koji se nije zaboravio smijati. Majstor.