U prvom planu čovjek u tamnosivoj majici kratkih rukava, usana i donjeg dijela čeljusti skrivenih iza široke, masivne, orošene čaše s nožicom, ispunjene prozirnom tekućinom i krupnim kockama leda, čaše na čijoj se stijenci nazire po svoj prilici polovica jedne jedine riječi, neupućenom oku posve nepronična značenja, ispisana crnim slovima u kurzivu, a glava tom čovjeku pokrivena kapom, pa između šilta i čaše otkriveni dio čela, oči, obrazi i veći dio nosa, vrh kojeg je zakrit rubom čaše; brada nije dugačka, ali ono dlaka što se vidi uvjerljivo opovrgava korištenje ikakvog brijaćeg pribora u posljednjih nekoliko dana, a na ruci koja nožicu čaše obuhvaća čvrsto poput spasonosnog užeta nalazi se sat, moderan ali s kazaljkama, dok se po položaju druge ruke, vidljive tek u naznaci, a očito podignute i ispravljene, dade pretpostaviti kako se radi o autoportretu; ramena i ono što se vidi od torza upućuju na vitku ali snažnu tjelesnu građu tog muškarca kojem je za leđima zrcalo, jer u drugom planu vidljivi su stražnji dio ramena i lopatica ruke koja – sad smo sigurni u to da se radi o autoportretu – drži pametni telefon u čijem se ekranu nazire slika koju vidimo i mi, promatrači fotografije – treći plan, u kojem jedan drugi muškarac, ćelavi čovo u kasnim srednjim godinama, sudeći po vlastitoj figuri ne suviše sklon tjelovježbi, sjedi za drvenim stolom okružen jestvinama, upućuje na ambijent kakve gostionice. Podsjetimo se, Hamsun, u prijevodu A. B. Šimića, svoj Blagoslov zemlje otvara ovako: »Tko je progazio ovu dugu, dugu stazu preko močvarna tla duboko u šumu? Muškarac, čovjek, prvi čovjek koji je ovuda prošao. Za njega još nije bilo staze.« Čovjek s ovog autoportreta jedan je takav muškarac, samo što je on, umjesto utiranja staza kojih prije njega nije bilo, prolazio kroza zidove kojih je itekako bilo i prije njega, neki od kojih su morali biti od stiropora, neki od kartona, neki od stakla, a neki, bome, od dobre stare cigle, i kroz prvi od tih zidova, baš kroz taj od stiropora, prošao je uz izvjesno krzmanje, nije se tu radilo o strahu od samog zida, jer tko će se uplašiti stiropora, ne, radilo se tu o strahu od onoga što je onkraj zida, naime nije taj muškarac, čovjek bio potpuno siguran u silinu svoje želje, morao je odvagnuti, jer znao je, premda bi domaći eksperti za tuđe živote bez imalo razmišljanja rekli da je mogao samo slutiti, ali nije slutio, znao je da je onkraj tog stiroporskog drugi stiroporski, a nakon njega jedan donekle kartonski i tako dalje, dakle znao je. Ako su ljudi koji po različitim web shopovima brste artikle koji im ne trebaju te koje će s tog razloga odbaciti nakon prve upotrebe, ako do te prve upotrebe uopće i dođe, ako su takvi ljudi psihički stabilni, kolokvijalno: normalni, tada je ovaj muškarac, čovjek potpuno psihički nestabilan, kolokvijalno: lud ko puška, naprosto šenuo od onih zidova, pukao kao kokica. Iza njega su Prvi, Drugi i Treći svijet, zaokupljeni probavom upitnikâ u šuti onih zidova, dok u Četvrtom, u kojem se trenutno nalazi, u tom svijetu malo koja taština neće se posjeći na njegov pogled, ne radi se tu o reckama poput onih od papira, više o rezovima kojima je krajnji cilj kost, onakvima od kojih meso zijevne kao da želi istovremeno gutnuti i hambić i krumpiriće (XXL CheesyBaconFries™), i jednom, u skoroj budućnosti, zahvaljujući geniju korporativne prve pomoći, tržištu će se predstaviti i flaster za takve posjekotine, flaster koji nadilazi šivanje i zavoj, bit će to u kristalnoj dvorani kakvog Hiltona, u svakoj rundi pljeska od siline oduševljenja uzvanicima i uzvanicama bez iznimke bridjet će dlanovi, a glasnogovorniku jedna zunzara sletjet će na šaku točno nakon što mišlju pokrene posljednji slajd prezentacije.