Morao se iz toga izvući. Morao je, morao, morao. Bila je to misao s kojom se Lovro probudio tog kišnog jutra okupan u znoju.

Nije se mogao sjetiti što je sanjao, bile su to samo nepovezane slike. Jezive, nasilne nepovezane slike. 

Na mobitelu, očekivano, nije bilo Ljiljanine poruke. 

Tako je s njim postupala u zadnje vrijeme. Kao da se, otkada je bila slobodna, distancirala od njega. Kao da nisu funkcionirali bez njezinog braka. Morao je iz toga izaći dok ga nije još više uspjela povrijediti. 

Umio se, obukao i brzinski pokupio prazne boce piva koje su ostale na stolu u boravku te ih je iznio na prenatrpani balkon. 

Prije izlaska se pogledao u zrcalo u hodniku i nezadovoljno uzdahnuo. Izgledao je kao potrošeni, ostarjeli, usamljeni čudak.

I dok se spuštao niz stepenice jer nije imao vremena čekati lift, razmišljao je grčevito o promjeni.

Mogao je ili pustiti sve ili napraviti nešto drastično, veliku gestu zbog koje će ona konačno shvatiti da se on može brinuti za njih, da on želi njezinu djecu uz sebe i da nije samo tip koji se htio zabaviti s udanom ženom. 

Ništa mu drugo nije padalo na pamet. Promjena u njezinom ponašanju morala je biti prouzrokovana time, jer jedino logično objašnjenje bilo je da joj sada, kada više nije s mužem, mora dokazati da je sposoban preuzeti njegovu ulogu.

– Ti nisi normalan – promumljala je ispod glasa i pokazala mu glavom prema izlazu. Klijent ju je čekao i Lovro je pomislio da je ljuta zbog toga, pa, iako mu se ipak činilo da je njezina reakcija bila pretjerana, izašao je iz poslovnice i zapalio cigaretu malo dalje na klupi, popraćen pogledom jedne njezine kolegice koji je stajala vani i pušila.

Osjetio je nelagodu. Znao je da više, službeno, nije bio njezina tajna, da ga je samo još trebala upoznati s djecom, ali zbog načina na koji ga je potjerala van i zbog nečeg u pogledu te kolegice, opet se osjećao kao klinac kojem mama i tata ne dolaze na priredbe.

Bio je tako dugo sam da je bio uvjeren da mu nitko i ne treba, a sada je odjednom paničario zato što mu se činilo da ga Ljiljana ne želi? Nije imalo smisla. Mora da je samo osjećao tremu zbog službenog upoznavanja klinaca, to je bilo sve. Kada je tako racionalno promislio, sve je bilo u redu.

Izašla je i prišla mu. – Ne možeš tako upadati bez najave, otkud znaš jesam li s nekim klijentom i koliko posla imam? – rekla mu je prijekorno, ali relativno blago i odahnuo je.

– Kužim, ali jedva sam čekao da vidim tvoju reakciju!

– Na šta?

Pokazao joj je mobitel. Mail kojim je stanovita Romana potvrdila njegovu rezervaciju čime je on sam sebi potvrdio da Ljiljanu voli i sada kada joj nije bio samo ljubavnik i da iskreno želi biti dio njezine obitelji i povesti nju i klince na obiteljsko ljetovanje. Prvo, ali, nadao se, ne i posljednje u njihovom tek započetom zajedničkom životu.

– Šta je to?

– Pa uplatio sam nam ljetovanje.

– Otkud tebi novci za to, čovječe?

– Pa nije važno, naći će se, mogu ja brinuti o vama…

– Tko te tražio da brineš o nama?! – dreknula je. – Misliš da nam to treba? Djeca će provesti godišnji sa mnom kod tete koja ima kuću u Trogiru, a drugi dio s njihovim tatom!

Gledali su se nekoliko trenutaka bez riječi i Lovro je sve shvatio. – Nećeš im ni reći za mene, zar ne? Kako to misliš skrivati kad hrpa drugih ljudi zna?

– Znaju i oni da je bio netko, samo ne misle da smo više zajedno! – odgovorila mu je grubo, a zatim zastala kao da se zaletjela i zagledala se u daljinu.

– A jesmo li… Još uvijek zajedno?

Nije mu odgovorila, nije ga niti pogledala. Odsutno je gledala u daljinu i zato je ustao i otišao natrag u svoj auto.

Svi te traže, čovječe, pitaju me gdje si! Kolegica mu je cijelo jutro slala poruke, a Lovro ih je ignorirao jednu za drugom.

Čekao je, zapravo, poruku od stanodavca. Jer nije platio stanarinu, a činilo se da i neće u narednih par tjedana.

Čekao je, u pravilu, da mu kaže da izađe iz stana. I znao je da će morati, naposljetku, iako se nije imao kamo vratiti.

Iz Rijeke je otišao s razlogom, a u Zagrebu je svoj identitet gradio iznova. Moglo bi se reći da je bio star tek godinu dana, jer toliko je prošlo otkada je doselio, našao novi posao i krenuo iznova.

Bacio je mobitel pored sebe na kauč, ali zazvonio je i on je krajičkom oka pogledao ekran očekujući stanodavca Juru. Međutim, kada je vidio ime na ekranu trebala mu je koja sekunda da se pribere.

– Ej, mali, bok – promumljao je oprezno.

– Dobro, kaj si ti nestao, di si? – upitao ga je sugovornik zafrkantski, što ga je primirilo.

– Kako to da zoveš, tvoja generacija baš i nije sklona tome? – upitao ga je.

– Pa slao sam ti poruke par puta pa nisi odgovorio – rekao mu je, na što se Lovro namrštio prisjećajući se mutno da je manijakalno brisao poruke u stanju u kakvom je bio zadnjih par dana.

– Sorry, mali, nisam ti baš u najboljem stanju i ne mogu ti biti od pomoći… U biti, bolje da me ne vidiš ovakvog…

– Ali kaj ti je, daj, kaj briješ, pa sad mi baš treba društvo. Reko sam ti da su mi se starci i službeno rastali… Stara je živčana, buraz pizdi…

– Joj, Krešo, gle, ne bi o tome…

– Stara je mislila da mi nismo skužili da je neki lik bio u igri… Da je bar ostala s njim pa da nije tak živčana…

–Krešo, ne bi o toj temi…

–A kaj ti je, pa daj, mislio sam se zaletit do tebe!

Lovro je uzdahnuo i rekao Kreši da će mu se javiti za koji dan kad se malo sabere na što ga je on stigao, prije negoli je spustio slušalicu, pitati jel opet na dopu.

Prekinuo je vezu, odlučivši ignorirati to što je čuo. Bilo mu je žao što mu je ikada pričao o svom životu u Rijeci. Bilo mu je žao što je u svom ljubavnom zanosu otišao iz znatiželje vidjeti Ljiljanine klince ispred škole, što se upetljao kada je njezinom starijem sinu, Kreši, bila potrebna pomoć iza školske zgrade i što je proveo dane i sate igrajući s njim igrice bez Ljiljaninog znanja i razgovarajući usput s njim o svemu i svačemu. Zbližio se s njim barem onoliko koliko i s njegovom mamom kroz tih nekoliko mjeseci poznanstva i postao je njegova obitelj, htjela ona to ili ne. A tome je došao kraj.

Mobitel je i dalje zvonio, stizale su poruke, ali on je ležao i žmirio i bio je tup za svijet oko sebe.

**********************************************

– Gdje si dosad? – Ljiljana je dreknula na Krešu čim je prešao prag.

– Sorry, neki frend… Trebala mu je pomoć.

Nije navikla vidjeti svog starijeg sina tako ozbiljnog. Jan je bio dijete koje stalno zbog nečeg brine, a Krešo se neprestano zafrkavao.

I zato nije mogla maknuti pogled s njega dok je pospremao tenisice, uzimao piće iz frižidera, robotskim hodom napuštao kuhinju…

Otišla je za njim u sobu i upitala ga jel sve u redu s tim frendom.

– Da, pa… Znaš… Mislim da sam ga uspio nagovoriti da potraži pomoć. Ali već je jednom bio u problemu i… Ne znam hoće li se izvući iz toga ovaj put.

– Žao mi je.

– I meni. Volio bi da mu mogu više pomoći. On je meni pomagao… – zaustavio se, pogledao je u oči i odmahnuo rukom. – Ma, nema veze…

– Ne, reci… – smjestila se malo udobnije pored njega na krevetu. – Slušam te… Nisam te baš puno slušala u zadnje vrijeme, ispričat ću ti jedan dan i zašto, a sad te slušam i možeš mi reći što god te muči…

Krešo se automatski nasmiješio. Znao je da joj ne može ispričati sve o Lovri i njegovim problemima. Ne bi bilo fer. Lovro je bio frend od povjerenja.

Mama ga je više puta pitala zašto se stalno oblači u crno. Mislila je da to ne odgovara njegovom veselom karakteru, ali nije, očito, vidjela cijelu sliku. Naime, ako takva odjeća i nije odgovarala njegovom veselom karakteru, odgovarala je savršeno i pristajala kao salivena onom dijelu njega koji je želio nestati.

Mama je postala jako naporna od kada se razvela. Nije prošao dan, od početka školske godine, da ga nije pitala kako je u školi.

Nije to činila kao da zaista ima vremena i volje saslušati ga. Uostalom, imala je na pretek svojih problema. Izgledala je kao da pita reda radi, da umiri savjest.

I nije joj palo na pamet da se on tamo uklapa već svojom crnom odjećom i nevidljivošću i da je on neće prozivati zbog razvoda. On je barem uvijek bio nasmijan. Dakle, nikakvih problema na tom polju nije moglo biti.

Njegov je život, kako je jesen odmicala, poprimao prizvuk ugodne svakodnevnice.

Na stan se lako naviknuo. Uvijek je mogao staviti slušalice i zavući se u virtualni svijet, tako da njega stvarnost nije previše uzrujavala. Počeo se pomalo kladiti pa je i posjetio ponešto kladionica, ali kako je bio sklon svođenju rizika na najmanju moguću mjeru, nije dopustio ni da se to otme kontroli. Uostalom, da je često tražio dodatni džeparac od mame, ona bi opet postala sumnjičava.

Družio se, tu i tamo, s ponekim kolegom iz razreda. Znao je s njima i sjediti na školskom igralištu i dangubiti, ali nije osjećao da se netko od njih izdvaja i da ga ne bi već za koji dan mogao zamijeniti novim.

I Krešin život tekao bi na sličan način i dalje da se jednog dana nije sukobio na tom istom školskom igralištu s nekom ekipom koju nije znao i čije prisutnosti nije bio svjestan, ali su ga pratili otkada je izašao iz kladionice i tražili novac.

Kako bi izbjegao nevolje, Krešo im je bio spreman dati novac, iako se nije činilo da će oni stati na tome jer su izgledali kao vrlo ratoborna ekipa. Međutim, iznenada se na igralištu pojavio tip koji je došao tako naglo i digao takvu galamu da su se svi razbježali i ostavili Krešu i novopridošlicu same.

Lovro mu je brzo postao prijatelj. Ni sam nije shvaćao zašto. Bio je od njega stariji 15 godina, imao svoj posao i podstanarski stan, vjerojatno i svoje prijatelje, ljubavnice i sve ostalo što je Krešo podrazumijevao da čovjek u ranim tridesetima ima.

Nalazili su se, razgovarali, dopisivali, družili… Pričali su veći dio vremena o glupostima, nebitnim i trivijalnim stvarima, ali baš je to bilo ono što je na Krešu djelovalo terapeutski.

Njegova je mama, pa tako i njegova razrednica, htjela o svemu razgovarati. Poticale su ga da verbalizira svoje misli i probleme, a njemu je trebao Lovro, netko s kim može šutjeti i igrati igrice. Trebao mu je balans kakav mu je pružao tata dok se njih dvoje nisu odlučili razvesti.

– Mama ti se odlučila razvesti! – tata je vikao svaki put kada bi mu se on ili Jan obratili na tu temu. Krešo je Jana nagovarao da prestane postavljati pitanja i spominjati to, ali Jan je uporno govorio da se on s tim ne može pomiriti.

Ne može to pustiti samo tako, kao Krešo. Krešo je ipak taj koji je veseo i neopterećen, koji hoda svijetom poluzainteresirano, baš onako kako odrasli od mladih i očekuju.

Njega ne boli jako, njega samo pritišće toliko da o tome ne može ni misliti ni govoriti. Da želi pobjeći što dalje od svih, a prvenstveno od samog sebe.

I zato se Krešo uvijek smije.

– Daj, jel ideš ili ne ideš? – Jan je bio posebno živčan tog jutra. Uvijek kada se bližio vikend koji su trebali provesti s tatom bio je živčan.

– Ne idem na prvi sat – ogovorio mu je ležerno i zavalio se na kauč, nakon čega je Jan bijesno izletio iz stana.

Krešo je bio bezvoljan više nego inače od kada se više nije družio s Lovrom. Mama je bila bolje i odnos s njom se počeo popravljati, svakako, ali i dalje mu nije bilo jasno zašto ga je Lovro samo tako počeo ignorirati i je li zaslužio da ga se baš na tako ružan način otarasi.

U nekoliko navrata je otišao do njegovog stana, ali nije ga tamo pronašao. Pokušao je tog jutra još jednom. Nije otvarao vrata, a auta mu pred zgradom nije bilo.

Na poruke i pozive nije odgovarao i Krešu je naprosto natjerao da se propituje i razmišlja o tome što je krivo napravio.

Krešo je zaista znao povrijediti ljude i bio je toga svjestan. Ali morao je, jer inače bi drugi povrijedili njega.

Baš kao što ga je Lovro povrijedio.

Lovro! Ugledao ga je kako parkira blizu banke u kojoj je njegova mama radila pa se skrio iza ugla zgrade i pričekao da vidi kamo se zaputio.

Ali Lovro nije izlazio iz auta. Stajao je tamo parkiran kao da nekoga čeka, tako da je Krešo nastavio čekati s njim i ne pomišljajući na to što će se odigrati na cesti.

Nije u prvom trenu niti prepoznao vlastitu mamu, toliko joj se nije nadao. A kada je sjela u Lovrin auto trebalo je nekoliko trenutaka da se sabere i da shvati što je upravo vidio. I prije negoli se sabrao, auto je već odlazio, dok je dvoje ljudi u njemu žustro gestikuliralo.

Pogledao je na sat. Nije bilo vrijeme pauze i njegova mama nije smjela samo tako otići s radnog mjesta.

Prestravljeno se osvrnuo oko sebe ne znajući u prvi mah što da napravi, a onda ju je nazvao.

Nije mu se javljala.

Ubrzo mu je stigla poruka Sa strankom sam s maminog broja.

Trčao je u nepoznatom smjeru zabijajući se u ljude na ulici kao pijan, a u glavi mu je bio potpuni kaos.

Znao je da je to najgora stvar koju je mogao napraviti, ali nazvao je tatu sav u suzama i pokušao mu objasniti da je luđak, bivši ovisnik s kojim se on neko vrijeme družio, oteo mamu.

– Ja sam kriv, ja sam kriv! – vikao je u slušalicu dok je tata pokušavao doći do riječi. Čuo je samo sebe, u glavi mu je brujalo, a negdje u daljini ga je tatin poznati glas pokušavao smiriti.

Ostalo se odigralo brzo. Rečeno mu je da sjedne na najbližu klupu i čeka da netko dođe.

Začudo, prva koja je do njega došla bila je mama, potpuno normalna i neozlijeđena, a učinilo mu se i da je nije predugo čekao.

Na tren je pomislio da je sve samo umislio.

– Jesi dobro? – upitala ga je nježno, milujući ga po kosi. – Zašto nisi u školi?

– Vidio sam te s njim u autu, mislio sam da te oteo, kužiš! – skočio je nervozno s klupe.

– Nitko me nije oteo, Krešo, iskoristila sam pravo na privatni izlaz da kratko popričam s čovjekom s kojim sam bila u vezi. On se s tim teško nosi i odlučila sam s njim popričati. Ne razumijem zašto si se tako uzrujao, tata te ništa nije shvatio. Da ti znaš tog čovjeka, šta li?

– Čekaj, ti si bila u vezi s njim? Zbog njega si ostavila tatu? – nekontrolirano, Krešo je ispustio iz sebe nešto slično jecaju, a zatim se brzo pokušao pribrati.

Ljiljana ga je gledala kao da u njemu vidi nešto što joj je do tada bilo nepoznato. Oprezno je progovorila. – Ne, ostavila sam tatu jer smo u lošim odnosima već dulje vrijeme, a ovaj čovjek, Lovro, s njim sam kratko bila u vezi koju sam nedavno također prekinula.

– Pa jebem mu mater usranu! – Krešo je nogom udario u koš za smeće prevrnuvši ga pritom, a zbog smrada odbačenih ostataka hrane morao se udaljiti.

Hodao je živčano u krug govoreći sam sebi da se smiri, ne gledajući mamu koja mu je nešto govorila.

Vidio je da mu pokušava prići, ali neprestano joj je uzmicao, sve dok naposljetku nije otrčao dalje.

Trčao je zaobilazeći pješake i skrivajući pogled od svakoga na koga bi naletio. Osjećao se ogoljeno i loše zbog izdajničkih suza koje su mu navirale na oči iako se svim silama trudio kontrolirati ih.

Morao je usporiti zbog otežanog disanja. Počelo ga je probadati oko slezene pa je nastavio hodati sporo i skvrčeno, kao da će se uvući u samoga sebe.

Kada je konačno stigao do Lovrinog haustora čučnuo je u podnožje stuba kako bi došao k sebi, no nije dugo ostao na sigurnom. Dvije starije gospođe ušle su i počele jedna drugu nadglasavati pored poštanskih sandučića, tako da je pobjegao uza stube, iako je već znao da Lovro nije doma i da ga nema tko pustiti u stan.

Čučnuo je pored njegovih vrata i počeo nekontrolirano jecati, a iznenadio se kada ga je iz tog stanja trgnuo upravo Lovro.

Pomogao mu je da ustane i uveo ga u stan, no nije ga uspio posjesti na kauč jer je Krešo ridao sve jače i jače i nikako nije htio da ga Lovro vidi takvog. Grlio ga je lica zabijenog u njegovo rame i prisjećao se dana kada ga je tata doveo u školu nakon što su se prethodno posvađali u autu, a bio je još mali i nije mogao savladati emocije pa je čvrsto primio tatu uza sebe i isplakao mu se u rame.

U nosnicama mu je ponovno bio miris pečenog kestena koji su tog dana pekli nedaleko od škole i tatine kožne jakne koja je mirisala utješno i blisko i čiji je miris istovremeno u njemu, već i tada, budio neobjašnjivi strah od rastanka, anksioznost izazvanu spoznajom o prolaznosti svega.

Konačno se odmaknuo od Lovre i pogledao ga u oči, a onda je opet zaplakao jer u njima nije bilo utjehe kakvu je tražio.

Odvojio se od Lovre i konačno sjeo na kauč, a kada ga je ponovno pogledao, kroz suze su se uspjeli jedan drugome nasmijati.

– Kakva dva luzera – promumljao je Krešo kada je konačno došao k sebi, shvaćajući da njih dvojica u svemu tome i jesu bili samo sporedni likovi.

Sjeli su uskoro bez riječi zajedno odigrati igricu, prazne glave, ali s osjećajem još malo jače bliskosti.