Do tog kobnog jutra Renato je bio zlatni pčelac, najveća zvijezda pčelinjeg naroda koji je obitavao u donjem dijelu jednog starog voćnjaka. Njegova životna družica Renata bila je, ako je to moguće, još zlatnija, a njih dvoje zajedno nešto poput Barbie i Kena pčelinjeg svijeta. Nema tog pčelca koji nije sanjao o Renati, ni te pčelice koja nije uzdisala za Renatom. Ali Renata i Renato gledali su samo jedno drugo, marljivo radili po čitav dan, letjeli od cvijeta do cvijeta i vraćali se u košnicu noseći na svojim nožicama dragocjeni nektar i pelud. Svakoga dana, u zoru i u suton, njih dvoje bi zapjevali svoju himnu životu, pjesmicu o tome kako je život od meda bajka, medna radna ljubav i ljubavni medni rad.

Ali tog jutra, kobnog, kažem, tek što su zajedno sletjeli na cvijet, Renato se prevrnuo na leđa i ostao ležati kao mrtav. Uspaničena Renata letjela je oko njega mašući krilcima i usplahireno ga dozivala. Ti njezini krici uspjeli su pčelca dozvati natrag. Ali kad je skočio na nožice, to više nije bio onaj mili Renato.

– Ušuti, glupačo! I prestani tako histerično mahat tim krilima, da ne bi ostala bez njih!

– Renato, Renatiću moj, pa ti si živ, živ si! Ajoj, kako sam se samo uplašila, dođi, Renatiću!

– Ma odstupi od mene! Kakav Renato, kakav Renatić, luđakinjo jedna! Ja sam Tugo! Ja se cijeli život zovem Tugo! – zareža još jednom bivši Renato i Renata tek tad opazi da ovaj ne samo što drukčije govori, grubo, ružno i kao da psuje, nego mu je i izraz lica nekako strašan, kao u u kakva čovjekolika stršljena, iako je to, nema sumnje, i dalje bio Renato.

– Pa, dobro, ajd, zvat ću te onda Tugo, ako ti tako želiš, ali molim te, nemoj više tako ružno govoriti. Od toga mi sva krilca drhte.

– I treba da ti drhte, tuko! Letiš tu od od cvijeta do cvijeta i misliš da je to neki život! Jesi se ti ikad zapitala čemu sve to? Zašto sam ja pčela? Kud baš pčela!? Puuu, nabijem i truta i maticu, nabijem sve vas pčele na svoj rilac!

– Nemoj tako ružno govoriti, pa i ti si pčela… Štoviše, ti si najbolja pčela od svih pčela!

– Jesam, ja sam najbolji od svih pčela, ali i najbolja pčela je ništa, nula, goli rilac! Ma šta ti znaš, pojma nemaš! A ja bih sad, recimo, volio jednu zapalit! Uh, što bih zapalio jednu, med ti žareni! Ustvari, to je ono jedino što bih volio raditi do kraja ovog usranog života, sjediti na ovom šugavom cvijetu, pušiti jednu za drugom i gledati vas tupave pčele kako letite naokolo kao da to ima nekog smisla! I grohotom vam se smijati, glupačama!

– Pa dobro, dragi, ako bi baš volio zapaliti, a ti zapali, iako ja ne znam o čemu uopće govoriš.

– Naravno da ne znaš, glupačo! Ti znaš samo mahati tim smiješnim krilcima i pjevati kako je život od meda bajka. Kakva bajka, život je pakao! Pogotovo kad ne možeš zapalit.

– Pa zapali onda, rekla sam ti. Zar sam ja tebi ikad išta branila?

– Pa ja ne mogu vjerovati koja si ti tupača! A kako da zapalim, kad sam prokleta pčela! Ajd, kad već nisam čovjek, ali da sam bar ćuko, ma da sam i žaba, i ko žaba bih mogao uvući u sebe koji dim, naći kakav odbačeni opušak koji se još dimi, a ovako, ko pčela, šta ću, pa veća je cigareta od mene! Glupačo!

O takvim je, dakle, stvarima Tugo govorio Renati, mučeći je sve više i više. Nakon nekog vremena, njoj kao da su pokisla krila i ona se sklupčala na pristojnoj udaljenosti od njega, bojeći se i nožice pomaknuti. Pokraj njih su veselo prolijetale pčele, čudeći se njihovoj nepokretnosti. Zaista, nikad ona tako dugo nije provela na jednome mjestu. Ali jednostavno se nije mogla pomaknuti. Odjednom Tugo uzvikne:

– Znam šta ću! Glupačo!

Tugo uzleti s cvijeta i odleti ravno prema kući koja se nalazila u blizini. Međutim, Iako je rekao da zna što će, nije to zapravo bila istina, više je to bio neki iznenadni impuls koji ga je vodio. Što se više približavao kući, bivala mu je sve poznatijom. Proletjevši kroz zavjesu od lelujavih plastičnih vrpci, on uđe u hodnik, pa skrene nadesno u kuhinju. Tu ugleda sredovječnu ženu koja je sjedila za stolom, pila kavu i pušila. Dim iz njezine cigarete već mu je iz daljine donio zadovoljstvo. Sav ushićen, on pojuri u samo središte dimnog oblaka. Mašući krilima tek toliko da se održi na istom mjestu, na dvadesetak centimetara od ženinih usta, uživao je u blaženstvu, sve dok ga količina dima nije sasvim omamila, pa se sruši ravno u pepeljaru.

Primijetivši pčelu koja se koprcala u pepeljari, žena je stane gnječiti opuškom. U tih nekoliko trenutaka, dok ga nije sasvim zgnječila, Tugo shvati da je to što mu se događa smrt i da mu ona nije nepoznata jer ju je već iskusio dok je još bio čovjek i muž upravo ove žene koja ga gnječi opuškom. Zvao se Tugo odnosno Tugomir i umro je prije nekoliko sati od galopirajućeg raka pluća u hospiciju bolnice na Strmcu. Neposredno prije smrti, tražio je od sestara da mu daju cigaretu. One su to, naravno, odbile učiniti i Tugo je umro neutažene želje, a ta je bila tako ogromna, žilava i otporna da je nastavila lutati svijetom sve dok se nije uselila u malenu dušu nesretnog pčelca Renata, koji nikad nije pušio, ali mu je pušenje svejedno došlo glave.