Howe Gelb je već godinama institucija američkog nezavisnog rocka. Radio je sa respektabilnom gomilom imena-od Richarda Bucknera preko Bila Janovitza sve do Barbare Manning- i rezultat je uvijek bio barem odmak od tipiziranog zvuka koji guši sa radio postaja, dok je u slučajevima sretnih kolaboracija kao što su one po imenom OP8 ili Calexico, koje je radio sa članovima svog matičnog banda Giant Sand, ritam sekcijom Burns-Convertino, ili još i Friends of Dean Martinez, snimao antologijske albume koji su dopisivali povijest alternativnog sounda devedesetih godina prošlog stoljeća. Čovjek je po mogućnostima transformacije pravi šaman, koji u vrlo visokom postotku uspijeva ostvariti autentičnu glazbenu viziju koja se nastavlja na najplemenitiju tradiciju američkog odmetničkog drndanja po vrlo ležerno shvaćenom historijatu pop forme. I upravo to ga i čini tako rijetkom pojavom-Gelb uspijeva na tradicionalnoj shemi malim izmicanjima i zahvatima naizgled bezopasnog isklizavanja iz uobičajene ritmike napraviti pjesme za koje imaš osjećaj da se bune protiv svega! No kao i svi udarači, zna i promašiti-njegov lanjski album 'Listener' solidan je primjer Gelba bez naročitih motiva i uobičajene količine snage. Ali i tada je miljama daleko od drugih. Na 'Listeneru je kao polazni motiv za pjesmu imao nekakvu labavo tumačenu jazz formu i album je djelomično snimao sa ekipom koju je usput upoznao u Danskoj, pa se ta usputnost čula i na albumu. Nebriga za posljedice, pogotovo one dirigirane fonom očekivanja, a da diskografsku industriju i ne spominjemo, mogla je i od preslušavanja ovog albuma napraviti mali događaj.

Pravu stvar ovaj puta je isporučio pod imenom'Band of Blacky Ranchette', i ovdje imamo sva već spomenuta Giant Sand imena plus sjajnu pjevačicu Neko Case što je rezultiralo lakim, gotovo pjevljivim albumom visokog zafrkantskog intenziteta. Gelb je naravno ozbiljniji kada je ležeran nego što su to neka razvikanija imena u momentima kada im možeš izbrojati sve žile na čelu za vrijeme dok snimaju svoja remek djela bruh predznaka! Ovdje tog sound buildinga nema. Čovjek je operiran od pretencioznosti iako razgrađuje uobičajenu pop formu i brzinom svjetlosti slaže od trominutnih krhotina nove cjeline koje smješta na rub slušne tolerancije tipičnog slušatelja ili tipičnog preziratelja okoštale tradicionalističke pjesme. I pri tome i jednog i drugog izlaže soničnoj vivisekciji.Kao što se na 'Listeneru' poigrao jazzom tako se ovdje oslonio na tradicionalne američke western komade a la Hank Williams samo što ih je prethodno propustio kroz svoj bizarno nazubljeni filter i rezultat je kao da vam u nekom baru na ćošku Lou Reed i Captain Beefheart pjevaju prastare komade, dodavajući im današnja značenja i razočaranja, da ne kažem iskustva. Jedna je sjajna žena rekla: spustite roletne, ovaj cd živi u mraku. Ne može se na žalost kupiti u našem gradu, koji svejedno nije za potcijenjivanje i ulazi u one po glazbenom pitanju bolje organizirane, pa ako ima gladnih za autentikom i romantikom bez suza za vjerovati je da će se već nekako snaći. Na magično putovanje u bolja vremena Howe Gelb ovaj puta vodi garantirano!