Prije nekog vremena sam gotovo u potpunosti prestao pratiti post-rockere. Namnožilo ih se do te mjere da je ionako postalo nemoguće izdvojiti žito od kukolja, a i cijela je priča postala predvidljiva, učmala i dosadna. Tako sam potpuno nezainteresirano prošetao kraj prva tri albuma kanadskih DMST i uslijed čiste dokolice poslušao tek njihov posljednji album. I što sad? Pa, pokunjeno priznajem da je trenutačno stanje takvo da sam upravo u potrazi za njihovom ranom diskografijom. Mea culpa ili kako bi se reklo u Labinštini: "Ke' štupido!". DMST su jako dobar band i morao sam sve svoje predrasude odložiti na stranu. Band me pridobio ponajprije na foru otvorenosti i duha, te poletnosti na koju je kod ovakvih bandova teško nabasati. Dečki ne forsiraju stvaranje ugođaja pod svaku cijenu, već "samo sviraju" i ležerno puštaju da se atmosfera stvori sama. Tako i je: na pladnju dobijate malo hermetičnosti, malo topline, te malo distanciranosti i samodovoljnosti. Pjesme su im elastične i dinamične, a sviranje je odmjereno iako se band često koristi starim shemama žanra: usporiti/ubrzati i pianissimo/zvučni zid. Kako i priliči bandu takvog senzibiliteta, ploča je konceptualna, band je ponajprije skup obrtnika a onda eventualno sve ostalo, artizma ne manjka, a i "funkcionalni detalji" (npr. dodatak nerockerskog instrumentarija) su dobro pokriveni, no ima tu puno svježe krvi i štofa za uši. Naravno, strastvenost ćete morati potražiti negdje drugdje, no DMST su majstori u onome što rade. 52 ugodno provedene minute.