SKM je projekt band Mark Kozeleka uz kojeg ćemo prikratiti vrijeme do najavljenog novog albuma Red House Painters, a ako nekome neke stvari nisu bile jasne nakon "Old Ramon" i solo albuma sačinjenih mahom od obrada AC/DC, sada imamo i službeni proglas: Mark Kozelek je druga osoba. Čovjek koji se godinama gušio u turobnosti i očaju (ovjeriti ugođaj kompletne pre-"Old Ramon" diskografije RHP i masu svjedočanstava o Markovoj ćudljivosti) je razgrnuo zavjese, širom otvorio prozore i u svoju zagušljivu sobu pustio sunce i blagi povjetarac. Tako je "moderni folk" transformiranog Kozeleka sada zdravo letargičan i prozračan, te u nekim trenucima čak poprima i mediteranski štih (a da ni ne spominjemo da ovdje više slušamo o sudbinama boksača nego o Markovim osobnim nesrećama). SKM su naprosto sjajni i upečatljivi što god da učine. Tako band bez problema povuče prema finoj rockerštini Steve Wynna, s lakoćom odveze filigransko i odmjereno rasviravanje u pjesmama nabijenije minutaže (npr. briljantna 14-minutna "Duk Koo Kim" sa predivnim završnim repetitivnim pasažom koji me je uslijed nekih čudnih puteva vlastite svijesti asocirao na gitarističke vezove Bedhead), a melodije su im gotovo hipnotičke i drže visinu tijekom cijelog albuma (osobno preferiram čistoću i dobroćudnu melankoliju "Carry Me Ohio"). I dalje vidim čovjeka koji zamišljeno promatra divljanje oceana i kalifornijski sumrak, no njegovo je lice sada smireno i staloženo, a smrknutost je stvar prošlosti. Evo i drugog proglasa za kraj: Mark Kozelek je genijalac, u redu? Mark ide dalje, i mogu vam samo preporučiti da ga i dalje slijedite. Sve najbolje.