Kolika je distanca između akademskog i primalnog? Berlinski derviši urbanog gnjeva sigurno misle kako je to glupo pitanje, jer po njima razlika između tih pojmova uopće ne postoji. Art, anti-art i non-art mogu ushićeno i sretno hodati ruku pod ruku, zašto ne? Sloganski opisano: smrt konvencijama, ignorirajmo definicije, dolje s inzistiranjem na kontradikcijama. EN su to utuvili u glavu svima kojima to možda još nije bilo jasno i tako zaslužili mjesto u glazbenoj povijesti. Svojom baražom buke EN su pokorili osamdesete, no u devedesetima su vegetirali i izdali par polublijedih albuma, ostajući živjeti samo u mislima najtvrdokornijih fanova. Uslijed toga, od EN se nekako i dalje očekivalo da nastave sa svojim izgaranjem, a ne da se iz dubokog ponora zaborava vrate sa vrlo dobrim albumom. «Perpetuum Mobile» su EN kakvi su mogli biti odmah nakon «Haus der Lűge»: zvukovno preobraćeni i europski komorni, no vitalni i uvjerljivi (što band u fazi umornog i šupljikavog «Ende Neu» nije bio). EN nisu otvoreno klasutrofobični i teško prohodni kao u danima kada su lomili svrdla, no ovdje su vrhunski struktuirali ugođaj nelagodnog pritiska i sublimne represije. Blixa i ekipa su momci u godinama, iskreni su prema sebi i slušateljima te se koriste drugačijim sredstvima. To je sasvim u redu. Mislim, potiskivanje je legitimno izražavanje tjeskobe baš kao i krik, zar ne? EN su svoje eksplozije obavili davno i sada su zaokupljeni potragom za raspršenim komadićima svojih psih(oz)a. Mukotrpan posao, ali im se ne žuri. «Perpetuum Mobile» su prigušeni šumovi, melankolija, motivi i rješenja posuđeni iz kurentne pop elektronike, lakoća izvedbe i pritajeno nasljeđe divljeg vremena banda kada su se mikrofonima lovila frcanja iskri. EN nisu samo odrasli, već je mnogo bitnije što su sazreli. Uz ovako dobar i mudar album, mogu samo poručiti i bandu i slušateljima: dobrodošli natrag.