Tijekom cijele svoje karijere YLT su vješto balansirali između tradicije i eklektičnosti. Tako u njihovom opusu rame uz rame stoje obrade Beach Boys i Dead C, pljuskovi mikrofonije se izmjenjuju s nježnim baladama, a reski vrisak Ire Kaplana se naslanja na topli šapat Georgie Hubley. Jedna druga, možda još i očitija dihotomija podjednako je nosila stvaralaštvo banda kroz ovih 18 (!) godina: otvoren i nepredvidiv odnos pjesme i općeg ugođaja u kojem je rezultat uvijek bio neriješen. Sada te ugodne i dobroćudne raskoljenosti više nema: na ovom su albumu YLT po prvi put odlučili do kraja žrtvovati pjesmu i sve podrediti atmosferi. Za YLT je i ono na rubu čujnosti glazba. Ukoliko se ne možete pomiriti s tim, tada ćete vjerojatno imati problema s ovih sat vremena. Danas se živi brzo i nije ni čudo da su kratke priče i «jednostavno napisani» kratki romani najpopularnije književne forme: nestrpljivi smo, nemamo vremena za uranjanje niti volje za dublju koncentraciju, jer čak i onih sat-dva koje eventualno uspijemo ukrasti za sebe u principu koristimo samo kao privremeno sklonište od najezde informacija i podražaja. U takvom okruženju koje dopušta i priznaje samo frontalne udare, suptilni «Summer Sun» je osuđen na neuspjeh i nerazumijevanje što objašnjava najezdu negativno intoniranih osvrta kojima su kritičari obasuli ovaj album po glazbenim medijima. «Summer Sun» lebdi, titra i pulsira izvan svih okvira i zadanih formi. Osim timpanima nošene «Georgia Vs. Yo La Tengo» i sanjive melodioznosti «Season Of The Shark» i «Little Eyes», ovdje sve djeluje rasplinuto i neuhvatljivo. Nema mnogo «konkretne glazbe» i čvrstih uporišta već je sve prigušeno, uvučeno i potčinjeno eteričnosti. Ovaj album je svojom delikatnom teksturom jednim korakom u eteru tišine. «Summer Sun» nije stimulans, već utočište. Ako vam je ono potrebno, onda ste na pravom mjestu, a ako nije, onda ste ili izdržljivi ili imate mnogo sreće.