Ed Harcourt je već kao dvanaestogodišnjak imao svoju grupu, što će reći da u glazbu nije zalutao, već je to doista njegov ulaz u svijet. Multiinstrumentalista i istinski erudita pop forme navodno ima preko 300 gotovih pjesama. Takva prtljaga bi zbunila i vrlo iskusne autore, ne samo zbog uobičajenih pitanja koje od njih odabrati, nego jer je to ujedno i situacija idealna za upadanje u kreativno mrtvilo. Čemu praviti nove pjesme, pored toliko starih? No, Ed stalno radi-dokaz je i ovaj album na kojemu su tekstovi puni osvrta na novonastalu životnu situaciju koja je proizašla iz sjajne recepcije njegovog prošloga albuma. Stari prozni majstori kao što je bio Tolstoj tvrdili su da je za spisateljsko umijeće bitnije ono što je izbačeno iz romana, tj. da je brisanje bitnije od pisanja, jer je linija između grafomanije i stvaralaštva tanka. Harcourt je dobar u slaganju pjesama, tekstovi osim jake autobiografske crte imaju i tzv. literarne reference- glazba mu je, a u tome se možda ponajbolje može nazrijeti embrio njegove autentičnosti (Bog je u detalju), sva sazdana od pomno biranih sitnica i gotovo baroknih ukrasa, koji su odličan kontrapunkt u biti jednostavnoj osnovnoj liniji pjesme. Pomalo bizaran, kao neka džepna varijanta Toma Waitsa ili još bolje Buckleya (oca i sina), samo što za razliku od spomenutog trojca ni u jednom trenutku vokalnim akrobacijama ne narušava cjelovitost i uvjerljivost zvučne slike.