Ako bi se itko na Posljednjem sudu mogao braniti kako je krao i varao da bi o tome mogao praviti pjesme, onda su Cigani u tome bez ikakve ozbiljne konkurencije. Isto kao što jedino oni iz pukih egzistencijalnih razloga imaju pravo na mit o letećim konjima: trebalo je svima i svačemu umaći. Pogotovo navikama! Ovi smeđi Uliksi, nedovoljno bijeli za bijele, nedovoljno crni za crne, sa svojim čarobnim jezikom, koji u svim permutacijama zvuči kao sanskrtski, kao da su na Zemlju pali sa nebesa, i sada, kraduckajući, čekaju na Veliki Povratak. Iako kradu, nisu lopovi: dokaz je njihova originalna umjetnost.
Ono što se sa Ljiljanom Buttler dogodilo je doslovno pretapanje biografskih fakata u legendu. Ona je do objavljivanja albuma spremala kancelarije po Njemačkoj, što bi danas mogla biti prošlost, jer se po svijetu cd izvanredno prodaje, primjerice već je mjesecima prvi na Amazonovoj etno ljestvici. Dublji glas, koji je u sebe asimilirao više tame i pobijedio ju, nisam čuo godinama. Kao oni ljudi koje je neka tragedija tako duboko pogodila da su se potpuno transformirali kao ljudska bića. Tako promijenjeni, suštinski drugačiji, oni odlučuju ispričati svoju priču. Pjesmu «Ashun daje mori» su kao jedan takav tamni zdenac prepoznali i na radio postaji BBC, proglasivši je najtužnijom na svijetu. Svirka Mostar Sevdah Reuniona mi se čini nadahnutijom nego ikad, a obla, široka produkcija Drage Šestića omogućila je da čak i Boban Marković, a on je trubač reskoga zvuka, zazvuči toplije nego što smo navikli. Iako neke od pjesama znamo («Niška Banja» ili «Djelem, Djelem») ovi su ih velemajstori svojih instrumenata uspjeli spustiti tako duboko u uho, da počesto zazvuče arhetipski. To je glazba kakva je bila prije nego što je postala pukom glazbom, iz vremena kada je njena utemeljenost u čovjekovom biću bila takvog intenziteta, da je bilo moguće ustanoviti rađanje tragedije iz nje. Ovdje je slučaj nešto drugačiji: tragičan život, ili život koji je svjestan vlastite tragične dimenzije izvodi pjesmu o sebi.
Fulgarica & The Mahala Gypsies su Rumunjski sastav, njih je Dragi Šestić usnimio u Bukureštu, i oni su nešto drugo.Rešpečeni mnogobrojnim svirkama po raznim dernecima i drugim socijalnim čudesima, pjesme izvode nemilosrdno. Sama riječ Fulgarica na Rumunjskom znači prosvjetljivanje ili obasjavanje; nešto slično tome moguće je osjetiti kada se glas pjevačice Cristine Turcu prolomi iznad instrumenata. Čitao sam jedan tekst o njima u kojemu im je bila zamjerena gustina zvuka, dramski intenzitet pjesama, općenito-previše je tu glazbe da bi to bilo moguće slušati. Osobno mi to nije mana, ako ste ljubitelj začinjenih nota ovo je cd za vas.