"Populizam" je reakcija ili protest većine, apsolutne ili relativne, koja se osjeća oštećenom sustavnim uzimanjem u obzir zahtjevâ manjina, uključujući i zahtjeve koje je najteže razumski opravdati. Taj većinski narod osjeća se unaprijed osuđenim u mehanizmu u kojem zna da će i najapsurdniji zahtjev uvijek imati prednost i pred najpriznatijim potrebama kolektiva čim se prezentira pod stijegom "To je moje pravo". Populizam je tako većina, apsolutna ili relativna, koja podiže glas, što je više moguće, pozivajući se na vlastito pravo: "U svojoj smo kući!"
Zbog toga je populizam toliko različit od fašizma, i usporedba s 20-im i 30-im godinama 20. stoljeća glupa je i nepravedna. Fašizam, kao i općenito onodobni autoritarizam, pojavljuje se s agresivnim političkim projektom potpunog preoblikovanja kolektivnog života na temelju načela jedinstva i homogenosti. Fašizam utvrđuje svoju moć u umovima, na sveučilištima, u omladinskim organizacijama, provodi silu i nasilje na ulicama, prije no što će proglasiti svoju pobjedu na osnovi nametnutih glasova. Kakve sličnosti to ima s onim što se događa među nama? Populističke stranke ne donose sa sobom nikakav "novi režim" i utoliko se više uklapaju u okvir demokratskog režima što su potpuno ovisne o glasu glasača. Njihova jedina snaga počiva u glasu, i nemaju značajnijeg utjecaja ili posrednika u medijima, sveučilištima, sindikatima – naprotiv, u njima se sustavno ocrnjuju i čak zatomljuju, ne vrše nasilje na ulicama. U određenom pogledu, kao što vidimo u Europi i Sjedinjenim Državama, populisti imaju sve protiv sebe, uključujući sve društvene i državne institucije, dok za sebe imaju samo glasove glasača... kad ih imaju. Što je Nacionalno okupljanje u životu francuskog društva neovisno o broju glasova koji dobije na izborima?
No, možda ćete reći, kad populizam dođe na vlast, ne poduzima li on antidemokratske mjere, ne dovodi li u pitanje pravnu državu? To je dakako moguće, i reći da populizam nema nikakve veze s fašizmom ne znači da mu se nema što zamjeriti. Treba uvijek biti pozoran prema specifičnostima određenog slučaja. Slučaj Poljske i slučaj Mađarske su, na primjer, vrlo različiti. Ali prethodna analiza dostatna je da se ustanovi opća težnja tih režima: da, ti režimi žele izbliza nadzirati institucije pravne države, osobito pravosuđe, jer se prema njihovu mišljenju, i mišljenju onih koji ih podupiru, upravo posredstvom tih institucija zahtjevi manjina nameću na štetu potreba i želja većine. Valja imati na umu i da su zbog svoje povijesti te zemlje veoma nepovjerljive prema djeliteljima lekcija sa Zapada, iako većina Mađara i Poljaka i dalje žele pripadati Europi i "osjećaju se Europejcima". "Neliberalna demokracija" zacijelo nije režim koji bi bio sam po sebi poželjan. Biti pretjerano "pun razumijevanja" prema tim zemljama, značilo bi učiniti im medvjeđu uslugu. No, istovremeno, s potpunim pomanjkanjem "razumijevanja" u opasnosti smo ništa ne razumjeti od situacije u kojoj se nalaze naše demokracije.
Za razliku od fašizma ili komunizma, populizam ne izražava želju ili težnju da se demokracija zamijeni nekim drugim režimom. Istina je doduše da je oko nas sve više znakova velikog "demokratskog umora". Više ne želimo ulagati trud u reprezentativnu vlast. Vladajuća klasa više se ne želi opterećivati tim narodom s mutnim idejama i tužnim strastima. Opće biračko pravo u njenim očima postupno gubi neupitnu legitimnost koju je steklo u devetnaestom stoljeću. Ona je blagonaklona prema viziji kolektivnog života kojim upravljaju pravila što ih utvrđuju kompetentni. Narod, pak, ili većina, sve manje priznaje legitimnost onima koje nastavlja birati: vi jeste izabrani na propisan način, ali vaša politika nam ne odgovara; koja god stranka pobijedila, ona zanemaruje naše najeklatantnije potrebe i naše najrazumnije prohtjeve, i stoga, budući da nas odbijate predstavljati, odbit ćemo vam poslušnost, a po potrebi se i pobuniti protiv vas. To je mehanizam demokratske deregulacije.
Reprezentativna vlast iziskuje škakljivu operaciju. Mi mislimo da je ona nešto dano, ali danas uviđamo njezinu krhkost. U političkom poretku uvijek se radi, kao što je kazao Pascal, o spoju sile i pravde. Danas svatko prigovara drugome da provodi silu bez pravde. Tako su, u Francuskoj, "žuti prsluci" i oni koji ih brane skloni svesti vlast na upotrebu policijske sile, na "represiju"; na drugoj strani, vlast i oni koji je podržavaju vide u prosvjednicima izglobljenu silu koja prezire zakon i legitimnu vlast. Ne prijeti nam fašizam nego progresivna paraliza, koju sve više prati eruptivno dovođenje u pitanje oblika i civilnih navada našega poretka.