Sada ulazimo u tisućljetno razdoblje u kojem će nam osnove tribalizma poslužiti kao svojevrstan seminar, jer obitelj je danas razorena i govor je danas razoren; i govor i obitelj su tvorevine plemenâ. Vratit ćemo se u njihovo počelo, onamo gdje su oni najintenzivniji, jer ondje su i prvi put nastali. No, u ovom trenutku, nitko ne može reći na osnovi čega tribalizam može biti obnovljen.

Pleme se može opisati kao institucija za stvaranje brakova. Sve njegove funkcije mogu se sažeti u toj: ono je obitelj – tvoreća institucija. Pleme je couche, izvor, obiteljî. Obitelji su kao takve prolazne; pleme je vječna, trajna forma. Jedna od najvećih grešaka u mišljenju većine današnjih ljudi je iluzija da je obitelj u kojoj su rođeni zamišljena da traje vječno.

Sve obitelji moraju se raspasti unatoč grižnji savjesti koju osjećamo kad prerežemo pupčanu vrpcu. Vjerovanje da je obitelj cilj i svrha po sebi može samo proizvesti smutnju i voditi u fašizam. Jer ona to nije. Kad čovjek dosegne zrelost, obitelj mora biti drugorazredna, kad dobijemo djecu, moramo dati našim roditeljima povlasticu da im budu djedovi i bake, i to je način na koji ona zadobivaju svoj obiteljski status. Umjesto toga imamo nesretnu situaciju dvaju tabora: ili grubi individualizam koji razara obitelj i zbog kojeg odraslo dijete bježi na Zapadnu obalu, ili majčinski tabor, kad majka hrli u kasarnu i raspravlja s poručnikom o prehrani svojega sina. Majke se upleću ondje gdje im nije mjesto jer malo tko od nas zna gdje im je mjesto. Mjesto im je s našom djecom. Ako se roditeljima ne pruži prilika da postanu poštovani autoriteti koji mogu otkupiti naš idiotski obiteljski život unoseći u nj nešto od duha duže povijesti, dobivamo nepročišćen obiteljski život u kojem je žena ljubomorna na svoju punicu i muž ljubomoran na svojeg tasta.

Da ponovim. Heretično je reći da je obitelj namijenjena za vječnost. Crkva može biti vječna, ali ne i obitelj. Stoga su nam potrebne permanentne institucije da bi stvorile obitelji, kao što nam je za opskrbu vodom potreban izvor, a ne obična bara.

Imamo li na umu da je pleme prvo povijesno postignuće povijesnog čovjeka, shvatit ćemo da ono što danas treba doživjeti preporod nije uzgoj, životinjska prokreacija, nego tisućljetno razdoblje u kojem su ljudi učili kako se ženiti i udavati – kako stupiti u brak, ne bi li jedan muškarac i jedna žena mogli toliko blisko pripadati jedno drugom da ih njihova djeca mogu tretirati kao jedno. Taj čin povijesna je tvorevina prvih tisuću godina čovječanstva, a ne uzgoj koji nalazimo u cjelokupnu životinjskom kraljevstvu, i koji, kao životinje, možemo prihvatiti ili odbaciti. Tribalizam stoga nije biološki, i vjerovanje da on to jest neminovno vodi štovanju majke i štovanju predaka u najprimitivnijem smislu. Nema ništa loše u štovanju predaka osim da ono mora biti podložno velikoj misiji ljudi da budu jedno kroz sva vremena. Štovanje predaka i brak samo su prvi korak u isti život koji svi trebamo voditi, koji ne može štovati nikakvo takvo tijelo, nikakvu tako prolaznu grupu kao što je odnos između roditelja i djece. Tako me zapao težak zadatak da vam pokažem^[1]* veličinu plemena koja su proizvela obitelj, i u isto vrijeme upozorim na praznovjerje da je taj proizvod tribalizma sam po sebi nešto vrijedno štovanja.

Problem s kojim su se suočavala plemena bio je prosvjetljivanje čina parenja riječju. Kad se muž i žena sastanu, i kad muž ostane sa svojom ženom za vrijeme njezina poroda, kao što je Josip ostao s Marijom, on time stiče pravo duhovnog autoriteta. Kad uvidite da brak znači prijeći sa slijepog čina trenutka kroz čitav životni ciklus do suprotne točke koja je rođenje, onda shvaćate da je problem braka bio promijeniti tijek prirode. U prirodi, životinje se pare i njihovi mladunci zaboravljaju tko su bili njihovi roditelji. One ne mogu prijeći s onu stranu svojeg individualnog životnog ciklusa, jer ne znaju što se dogodilo prije njihova rođenja i ne znaju što će se dogoditi poslije njihove smrti. Činjenica da mi to znamo jest bit povijesti.

Stupiti u brak znači stvoriti tijelo vremena. Taj prekrasni Shakespeareov izraz moramo učiniti prikladnim za društvene znanosti. Stvaranje tijela vremena temelji se na bivanju imenovanim u ime predaka. Brakovi su se sklapali na zajedničkim prostorima plemena, jer su morali biti javni. Nisu se sklapali potajice, između tebe i mene, kao što misle slobodni ljubavnici, već pod okriljem čitave grupe. Brak je bio javna stvar, jer njegov je smisao bio da primora ostatak plemena na to da prizna postojanje toga novostvorenog posebnog vremenitog tijela.

Cjelokupna povijest visi o tome da drugi trebaju znati tko smo mi i da mi trebamo znati tko su drugi. Danas smo skloni misliti da ako ispravno činimo ne moramo nikog pitati za dopuštenje. To mišljenje je potpuno pogrešno. Vaši roditelji su prisilili zajednicu da zovu vašu majku gđa Smith jer da su je trajno zvali gđica Brown, bili biste rođeni u izvanbračnoj vezi. To da se ljudi vole kad stupaju u brak potpuno je irelevantno i nezanimljivo. Ali vrlo je zanimljivo da su prisilili zajednicu da kažu da su ti ljudi vjenčani. Ta nužnost danas se slabo shvaća, jer u posljednjih pedeset godina toliko smo olabavili pravila igre da smatramo da ako se dvoje ljudi slažu i odu matičaru, sve je u redu. Posljedica toga su brakovi djece, koji nisu brakovi, jer ne mogu nametnuti zajednici poštovanje, dostojanstvo i ugled koji dvoje ljudi moraju imati da bi imali vlastitu kuću, odgajali svoju djecu kao vlastitu djecu, dali svojoj djeci ime koje odluče dati i imali autoritet – na primjer – da sami odlučuju o religiji svoje djece.

I dalje imamo iluziju da roditelji stvarno odlučuju o vjerskom odgoju svoje djece. Naravno, u ovoj zemlji, to znači da rimokatolici dopuštaju Crkvi da preuzme edukaciju mladih, a drugi šalju svoju djecu na protestantski vjeronauk; ili, drugim riječima, roditelji traže od svoje djece da vjeruju u nešto u što sami ne vjeruju. Tako imamo divan sporazum pod načelom: roditelji imaju pravo odlučivati o religiji svoje djece. Kad je brak bio stvoren, to pravo shvaćalo se na veoma drukčiji način. Prvi autoritet koji dolazi s roditeljstvom jest pravo roditelja da utječe na svoje dijete, obrazuje ga i usmjerava, pod uvjetom da prenese na dijete i vlastita uvjerenja. Ali danas, u devedeset posto slučajeva roditelji ne prenose vlastita uvjerenja. Umjesto toga druge institucije, kao što su crkve i škole, pružaju uvjerenja i religiju koje sami roditelji nemaju. Roditelji su izgubili moć zahtijevati od zajednice autoritet da odgajaju budući naraštaj zato što su postupno prepustili taj autoritet dječjim vrtićima, psiholozima ili Američkoj legiji. Prosječni roditelji odriču se svoje svete dužnosti da vole svoju djecu u korist ljudi koji otvoreno tvrde da je ljubav štetna.

Brak je svećenički i ne može se shvatiti ako se ne shvati značenje "sveopćeg svećeništva", starog ratnog pokliča protestanata protiv rimokatolika (ali koji potonji, uzgred budi rečeno, nikad nisu poricali), da svi ljudi trebaju biti svećenici. Prvi svećenici ustanovljeni u plemenima bili su majke i očevi. Njima je dan autoritet da budu predstavnici novorođenima čitavog prošlog svijeta plemena, učeći ih sveta imena plemena, učeći ih da sa strahopoštovanjem zazivaju duhove predaka. Svećeništvo je bilo najveći autoritet pod kojim je ljudsko biće moglo biti smješteno – to jest, dopuštenje da se druge uči svetim imenima zaziva, molitve i zakona.

Zadatak roditelja je da posvete svoju djecu, u sasvim doslovnu smislu. Ako ne možemo posvetiti našu djecu, ne možemo ih pokrstiti. Te dvije riječi, "posvetiti" i "pokrstiti", znače isto. Posvetiti znači dati smjer. Kad naučimo svoju djecu engleski, već smo ih odvojili od debla ljudske vrste i učinili Amerikancima, što je jako opasno jer je ograničenje. To je jedan od mnoštva putova, i to je razlog zašto je uloga kršćanstva u toj stvari bila upozoriti roditelje da uz to što uče svoju djecu da govore egipatski, latinski, francuski ili engleski moraju ugraditi u to ograničenje, davanjem kršćanskog imena, širu poruku koja djetetu kaže: "Da, možeš govoriti engleski, ali to nije čitava priča; i dalje si stvor i dio cjelokupnog stvorenja, unatoč činjenici da ti sada dopuštamo da hodaš ovom uskom stazom amerikanstva."

Kršćanstvo našega doba jednostavno pročišćava stari plemenski sustav. Kada su dopustili roditeljima da posvete svoju djecu, prvi plemenski ljudi u tome su vidjeli samo neodređenu korist. Kada je kršćanstvo došlo na svijet, razdioba između rada i plemena dosegla je točku kada se činilo da je važno ponovo usmjeriti roditelje – zatražiti od njih da, naravno, nastave učiti svoju djecu engleski ili latinski ili francuski, ali pritom umetnuti i opomenu time što će im dati biblijska imena, kako bi djeca znala da ne moraju biti nacionalisti. Kada su oko 1900. biblijska imena nestala u Europi, svjetski rat bio je neposredna posljedica toga.

Plemenski čovjek želio je učiniti upravo ono što ljudi žele učiniti danas kad krste svoju djecu. Omanuo je samo zato što nije znao bolje nego poistovjetiti svoju posebnu obiteljsku grupu, odnosno klan, s vječitim problemom usmjeravanja djeteta. Kršćanstvo je uvelo u obiteljsku vezu ključni korektiv, tako da dijete zna za ograničenja te plemenske spone. Prvi korak u povijesti, to da roditelji moraju odgojiti svoje dijete u poznavanju onog što se dogodilo prije, to posvećenje djeteta, najstariji je problem čovječanstva. On je i dalje prisutan. Štoviše, on nas vodi jednom vrlo praktičnom problemu današnjice.

Brak znači da otac i majka moraju duhovno surađivati prije no što njihovo dijete može ući u povijest. U nekim plemenima, taj osjećaj doseže takav stupanj da muž doista ulazi u krevet sa ženom tijekom poroda kako bi simbolično sudjelovao u njezinoj patnji. Prema mom mišljenju, to je jedan od najuzvišenijih obreda ljudske vrste. To je pokušaj da se vanjskome svijetu prenese poruka da se otac osjeća jednako odgovornim za rođenje djeteta kao majka. Puni utjecaj te roditeljske odgovornosti najočitije se pokazuje u opreci spram modernog sustava. U stara vremena, nije se dovodilo u pitanje da je dijete nositelj duha – netko tko ima biti posvećen, primiti ime, biti shvaćen i prihvaćen kao potencijalni član grupe. Stoga, kad je bilo rođeno deformirano ili slaboumno dijete, postupak nije bio kao danas, kad liječnik ili bolničarka moraju preuzeti odgovornost odlučivanja hoće li ili neće pustiti novorođenče da umre. Većina nas, srećom, ne zna što se događa u našim bolnicama. Ali netko mora preuzeti odgovornost, a danas je to liječnik ili bolničarka, budući da su roditelji u potpunom neznanju jer ih se tretira kao djecu. Sve je već gotovo kad dođu. Žena je u komi a muž se maša viskija.

U plemenskoj priči otac mora pogledati dijete, uzeti ga u naručje i reći: "Ovo je moje dijete", kao što je Bog učinio kad je Isus bio kršten u rijeci Jordanu: "On je moje dijete u kojem mi je sva milina." To je vrlo drevna formula jer u duhovnom porijeklu čovjeka dijete mora biti primljeno u duhovni svijet kao što je primljeno iz utrobe u tjelesni svijet. Sve te obrede zaboravili su oni koji vjeruju u život jednostavno u skladu s prirodom, ili majčinstvom, ili J. J. Rousseauom ili Benjaminom Franklinom, ti bedaci koji misle da je život prirodan. Ništa u našim životima nije prirodno, sve je duhovno. Govoreći, ulazimo u veliku životnu struku čovječanstva od početka do kraja, i netko nam je morao prenijeti tu struju. Kao što majka prenosi život tijelu, tako otac prenosi život primajući i imenujući svoje dijete, a to je duhovno.

Mogućnost da otac ponovo ima odgovornost reći da ili ne djetetu, bilo bi prvo ponovno otkriće tribalizma u naše doba. Taj sustav može se učiniti vrlo okrutnim, jer većina ljudi misli da svako rođeno dijete treba živjeti. Naravno, treba; ali ne shvaćamo situaciju ako zanemarimo činjenicu da netko mora reći: "Ovo je punopravno ljudsko biće." Jer, kad se rodi dijete s tri glave i četiri noge, mora se donijeti odluka: "Treba li ono živjeti?" Onaj tko odlučuje o tome je otac; on postaje otac na djelu. To da se ljude tjera da žive tako, bez ikog tko bi to odlučio, je skandalozno, puka brutalnost. Mislimo da tako mora biti, jer padamo na koljena pred onim što nazivamo Prirodom. Cjelokupna naša slika čovječanstva je iskrivljena jer svatko misli da mora biti jedno s prirodom. Bilo bi daleko bolje kad bismo bili jedno s ljudskom vrstom, koja je živo stvorenje u procesu samootkrivenja! Čovječanstvo ima velik zadatak: ostati jedno kroz sva vremena. Ljudska životinja jest ona životinja koja je sveprisutna i vječita i koja može steći svijest o posvudašnjosti i sve-vremenosti. Nijedan slon ne zna što se dogodilo prije njega i što će slijediti nakon njega i nijedna životinja ne zna što se događa u onoj kući za uglom. Mi možemo i moramo to znati! Čovjek neprestano širi svoj prostor i svoje vrijeme te stvara nadčulna razdoblja i nadčulne prostore. Brak mu omogućuje da to čini jer omogućuje djeci da znaju za pretke.

Otac i majka predstavljaju djetetu, u odsutnosti plemenskog okupljanja tijekom prvih dvadeset godina njegova života, postojanje tog velikog bića, plemena. Dijete se ne dovodi na skupove odraslih, već je informirano na isti način na koji nas je obrazovanje informiralo o Ujedinjenim narodima i Americi, privatnom vlasništvu i zakonu, iako smo bezazleno živjeli u svojim domovima. Otac i majka su mjesni svećenici koji svjedoče djetetu o postojanju većeg svijeta i veće stvarnosti. Kako se to ostvaruje? U obiteljskoj grupi uvijek postoji nekoliko mladih koji rastu pod roditeljskom skrbi i primaju od roditelja, kao prvu stvar, znanje o tome da dijele svoj materinski jezik; ili, kao u plemenu, očinski jezik – u zakonu džungle mužjak govori i dijete mora naučiti očev jezik. Otac, i u očevoj odsutnosti majka, djeci predstavljaju pleme. Sve obitelji stoga moraju imati izravan pristup izvoru svog postojanja, središtu plemena, što se postiže zahvaljujući mjestu okupljanja. Na plemenskom okupljanju, takve odluke se donose kao i one za sahranu ratnika, za ratni pohod protiv neprijatelja i za okajavanje zastranjenjâ od plemenskog ponašanja. U slučaju brakova, okupljanje i odlučivanje nazivamo orgijom, jer oni moraju uključivati ples. Ti divlji plesovi u javnosti osoba podobnih za brak zapečatili su ih, ako se tako može reći, kao buduće očeve i majke u plemenu. U strahovitoj uskomešanosti vjenčanja, roditelji postaju nosioci plemenskog zakona. Oni su obdareni duhom koji je nadahnuo upotrebu riječ Ehe, koja na njemačkom znači i zakon i brak. Brak je tako bio nosiocem zakona, svećeništvo zahvaljujući kojem su roditelji bili predstavnici zakona plemena. Drevni jezici često imaju jednu riječ za zakon i brak, jer stupiti u brak i postati zakonodavac ili predstavnik zakona je bila jedno te isto.

U svakom braku cjelokupni plemenski zakon postajao je dokumentiran, jer je bio napisan na koži vjenčanih u obliku tetovaže. Tetovaža je prvo pismo plemena. Ustanovljenje plemena, autoriteta plemena koji se može zazvati, oslikano je i prikazano u tetovaži. Moramo shvatiti da tetovaža nije praznovjerje ili nešto zabavno, već da u tetovaži suvremenog mornara svjedočimo posljednjem ostatku prvog sloja pisma. Nije istina da su pismo izumjeli Egipćani, niti da su Grci naslijedili pismo od Feničana, i tako dalje. Stvari su složenije. I pleme piše, ali piše na živim tijelima. Ono nema ništa trajnije, jer pleme se kreće; stoga je najbolje što može učiniti zapisati zakon plemena na kožu osoba koje su spremne za brak. Tako one nose plemenski zakon posvuda sa sobom. Svaki vjenčani član plemena je jedinstven dokument, osobito izdanje ustanovljenja. Te su orgije stoga uključivale vrlo bolne operacije. Da bi mogle stupiti u brak, te su se osobe ponekad morale podvrgnuti obrezivanju i incizijama; izduljivani su im nosovi i tako dalje, a u nekim plemenima prakticirala se trepanacija, bušenje kosti lubanje, nešto što danas činimo kad odstranjujemo krvne ugruške u mozgu. Plemenski ljudi poznavali su svakojake načine pretvaranja boli u veliki podsjetnik. Kao što je poznato, tetovaža nije bezbolna. Obično se nanosila spaljivanjem kože. No, kakve god bile metode za njeno nanošenje na te sirote ljude, to je samo jedan oblik tetovaže. Još i danas u nekim afričkim plemenima vidimo ljude s izobličenim ušnim resama ili usnama, što su svjedočanstva ekstremnih teškoća povezanih s trenutkom u kojem dijete prirode postaje nosilac zakona povijesti.

U orgijama okupljališta, ljudi nepovezanog porijekla postaju članovi jedne grupe. Svi nose istu tetovažu i priznati su od iste institucije. Njihovim životima nametnut je poredak, jer tetovaža kazuje s kim možete a s kim ne možete stupiti u brak. Tako, tetovaža je i tabu. Nečiji tabu pokazuje da se ta osoba ne može vezati bračnom vezom s osobama koje nose istu tetovažu, i na taj način je brak s članovima obitelji onemogućen. Značajno je da je pleme stvorilo propisan brak, i u tu svrhu je moralo izmisliti "incest". Što je incest?

Incest je uništenje svetog prostora unutar kojeg strasti seksa ne smiju bjesnjeti. Svi moderni ljudi očituju slabljenje tradicija plemena kad pišu pjesme ili drame o incestu. Danas, čini se, osobito vole raspredati o ljubavi između brata i sestre te o Edipovom kompleksu. Ti spisi pokazuju nam da je krajnje vrijeme da ponovo počnemo istraživati pleme, jer pleme je institucija koja je zabranila incest. U prirodi ne postoji takav zakon. Životinje se pare unutar obitelji ako ih se prepusti njima samima. Čednost nema nikakve veze s moralnosti u smislu opakih misli. Čednost je stvaranje gostinjske sobe u kojoj se čovjek ne boji drugog spola. Ono što danas nazivamo domom ponajprije je odnos između članova obitelji koji ih sprečava da se međusobno žene i udaju i u kojem se ne moraju bojati da će biti silovani. Roditelji i djeca tvore tijelo vremena jedno za drugo, i posvećenje djece čini nužnim da otac i majka za tu djecu ostanu otac i majka. Uopće nije sitnica, i nije nimalo prirodno, da posljednjih 8000 godina roditelji ne spavaju sa svojom djecom. Otac bi jako volio spavati sa svojom kćeri jer je ona vrlo mlada i lijepa. Ali on to ne čini jer je isuviše voli i njegova ljubav jača je od njegove želje. Unatoč svoj poruzi na račun povijesti kojoj danas svjedočimo, kao i svoj sprdnji s religijom, većina nas i dalje smatra da je kći sveta za oca, i vjeruje da je to dio velike povijesne tradicije. Prepoznajemo u našoj kćeri nekog tko mora sazreti u slobodi.

Čednost je tako dioba svijeta ljudi u dva prostora: jedan namijenjen seksu i drugi namijenjen ne-seksu. Drugim riječima, orgije na mjestu okupljanja i bratstvo ili sestrinstvo u domu su uzajamno povezani. Možemo reći da pleme raspiruje pomamu na orgijama i dopušta svakovrsne seksualne slobode, i raspuštenost, kako bi bolje posvetilo i blagoslovilo privatne grupe, male grupe u kojima ono što se događa na orgiji mora biti potpuno isključeno, ne smije biti čak ni pomišljeno. Brat ne razmišlja o svojoj sestri kao seksualnom biću, i sestra ne bi smjela razmišljati o svom bratu kao o seksualnom biću. Majke ne bi smjele razmišljati o svojim sinovima i očevi o svojim kćerima kao o osobama s kojima se može voditi ljubav. Treba da ponovo naučimo tu lekciju jer ona je korijen svekolike ljudske čistoće.

Svi moramo znati da ljudi u sebi imaju tu strahovitu polaznu točku orijentacije, da ljudska bića moraju prebivati u dva svijeta: jednom u kojem je posvećenje, svetište duha govora, imenovanja jedno drugog, toliko jako da tjelesnost nema nikakvih prava; i svijetu u kojem duh nije prisutan, u kojem prevladava tjelesni užitak u tuđem tijelu. Mladić koji ne razlikuje ta dva svijeta bit će razotkriven od djevojke kojoj se udvara. Ako on trči za njom samo zbog njezina izgleda, ili njezine drskosti ili putenosti, ona će – ako ima imalo soli u glavi – shvatiti da on nema u sebi onu drugu moć, da napravi, bez razmišljanja, drugi korak, u svetište. Muškarac mora imati sestru i zaručnicu u srcu prije no što može stupiti u brak. Ako on samo istjeruje sestru ili majku pomoću te žene, može dobiti bludnicu, ali ne i ženu. I imena nemaju nikakve veze s time, jer čovjek se može oženiti te i dalje imati bludnicu za ženu. Mladić mora umjeti dati do znanja svojoj dragani da poznaje drugi svijet ne-seksa. Ako ne poznaje oba svijeta, ne može se oženiti. To je razlika između puberteta i moći za ženidbu. Naša tjelesna mogućnost je jedna, naša mogućnost da posvetimo druga stvar. Pleme je uvelo tu ravnotežu moći u nas, kako bismo mogli obnoviti svetište u kojem postoji čednost; pleme jest ta ravnoteža!

Kao što sam rekao, čednost nema nikakve veze s našim fizičkim bićem, već je ona naša moć duha koja potiče cjelokupnu ljudsku vrstu da se privremeno odrekne svoga fizičkog poriva. Čuo sam neke koji tvrde da nisu sposobni obvezati se na čednost kao redovnici i čuo sam mnoge kako iznose mišljenje da je svećenički celibat neprirodan i da nikakva celibata ne bi trebalo biti. Ali sve dok ljudi žive kako žive, treba da postoje redovnici i časne sestre kako bi nas podsjetili na to da i mi imamo moć nasumce se odlučiti za celibat. Sve te posebne institucije redovnika i redovnica, odnosno vječnog djevičanstva, koje su opstale do danas, samo su podsjetnici za običnog čovjeka da i on u sebi ima tu moć svećeništva. Što je svećenik? Čovjek koji je sposoban po volji prelaziti iz svoje fizičke valne duljine, što seže od dvadesete do šezdesete, kada imamo želju za stvaranjem potomstva, u svoju povijesnu ulogu u kojoj on predstavlja smjer cjelokupne ljudske vrste kroz stotine i tisuće godina. Ono što ovdje nazivam duhom nije nimalo apstraktno. Kad nekom kažemo "sestro", smještamo je u tisućljetnu vremensku struju. Kad nekom kažemo "draga", želimo je poljubiti upravo sada. Tako se u sestri suočavamo s vječnošću, a u dragani s trenutkom.

Svatko poznaje te velike tajne i pokušavam ih samo malo posvijestiti i pobuditi poštovanje prema njima. Jer danas nije važno idu li ljudi u crkvu ili ne idu, jer nitko ionako ne shvaća što je crkva, ali je strahovito važno da ljudi otkriju svoju božanskost u toj moći da naizmjence budu ljubavnici i braća. Čovjekova suverenost počiva u tome što pomoću jednostavne riječi "sestra", on može u svojoj dragani vidjeti ljudsko biće koje ne ovisi o njegovoj požudi. Velika priča o Isusovom rođenju pokazuje kako se čitavo pitanje braka tretiralo u plemenu, jer u djevičanskom rođenju brak je povezan upravo sa suprotnim polom, sferom u kojoj nema požude i koja je izuzeta od svakog putenog odnosa. Kad je dijete rođeno, Josip je preuzeo ulogu primalje, jer je Marija postala njegova sestra. I to je najzanimljiviji dio djevičanskog rođenja, da su Josip i Marija bili brat i sestra. To načelo prisutno je u čitavoj povijesti čovječanstva. Ali danas, uz pomoć psihoanalitičara, ono je gotovo zaboravljeno, jer ljude se uvjerava da je čak i majka predmetom požude. Točno je i neosporno da u životinjskom svijetu majke i očevi nakon kratkog vremena ne postoje. Životinja u doba parenja toliko je usredotočena na kopulaciju da ništa drugo nije bitno. Tu nema horizonta.

Možda možemo upotrijebiti riječ "horizont" sa zbiljskim učinkom. Pleme je svojim članovima nametnulo horizonte vremena i prostora. Horizont smješta čak i najveću strast, strast seksa, u područje permanentnosti. Kad sunce izađe nad našu strast, vrlo je teško vidjeti zalazak na suprotnom horizontu, odnosno majku koja rađa dijete, jer dotad je naša strast potpuno ugasla i želimo gledati u drugom smjeru. Nije ugodno vidjeti rođenje. To je muka i rabota i nitko to ne želi vidjeti. Horizont plemena uspostavlja identitet između osvita i sutona naše strasti, i uči nas da nakon sutona ponovo dolazi osvit. Prvi kalendar ljudskoga života pokušao je utvrditi strast i ne-strast, ekstazu i ravnodušnost. Danas, većina ljudi želi biti hladna ili objektivna. Naši preci u ovoj zemlji pokušavali su u svojim preporodima biti ekstatični. Ali problem je biti ista osoba u ekstazi i ravnodušnosti, jer to su dvije strane života. Nitko ne može biti jednostavno ili objektivan ili strastven. Povijesni život započinje tek kad se u trenutku strasti sjetimo da će doći do sutona strasti, i kad se u trenutku ravnodušnosti sjetimo da je prošlost posvećena što nam omogućuje da prionemo, unatoč našoj ravnodušnosti, uz ženu koju smo odabrali.

Nekoć davno sv. Augustinu, biskupu Hipona i crkvenom Ocu, upućeno je pitanje: "Zašto ne incest? Nije li to baš praktično?" A on je odgovorio da je on zabranjen iz jednostavnog razloga. Kad je god ime ljubavi već dano sestri ili majci, a u ono vrijeme čak i tetki ili rođakinji, ne možemo toj osobi pristupiti s novim imenom. Ljubav zahtijeva ime koje se daje dragani ili zaručnici po prvi put. Incest je svaka situacija u kojoj je osoba prvo oslovljena bestrasnim imenom kao što je sestra i zatim joj se pristupilo s novim imenom strastvene ljubavi. Ljubav mora dati osobi ime kao da smo je vidjeli prvi put; i kako između majki i sestara, braće i očeva već postoji jedno ime ljubavi, drugo ime bi bilo oštećeno. Kad smo god već dali ime ne-strasti, kao što je sestra, ne možemo više pristupiti situaciji na način na koji joj treba pristupiti. Stoga je u orgijama o kojima smo govorili susret između muškarca i žene obavijen ekstazom, kao da oni nikad prije nisu vidjeli jedno drugo. Osim toga plemena su bila brižljivo podijeljena u bračne grupe. Pleme je imalo i poddiobe, obično označene njima svojstvenim totemom; jedno je imalo na totemu orla, drugo gavrana ili vuka i tako dalje. Duboki razlog tih totemskih podjela bio je spriječiti susrete osoba sposobnih za brak bez ekstaze.

Danas problem incesta nije, kao što svi znamo, fizički problem unutar obitelji. Nikom zapravo ne pada na pamet da bi se oženio svojom sestrom, ali ako se oženimo djevojkom s kojom smo išli u školu od svoje osme do trinaeste godine već možda činimo grešku, jer smo je prvo oslovili kao prijateljsko dijete i druga u razredu i druga u igri, a takav prijašnji odnos nije pravi izvor braka. Čini mi se da je problem srođivanja više problem škola nego problem obitelji. U braku, slijed je sljedeći: prvo vidiš djevojku kao nekog kog želiš, i onda dometneš horizont njenog postajanja sestrom, pa majkom tvoje djece i kćeri tvojih roditelja. Narušimo li taj slijed, stavljamo stvari naopačke, jer strast je osnivački čimbenik, a objektivnost ili realizam – ili, kao što volimo reći, faktualizam – uvijek je nešto što dolazi kasnije. Stoga smatram da je Augustinov odgovor vrlo lijep. On je rekao da kad god mlađi naraštaj posudi ime ljubavi od roditelja – nazivamo nekog sestrom ili majkom zato što su nas naši roditelji naučili upotrebljavati te riječi – mlaki smo jer je naš osjećaj nasljedan. Naslijeđena ljubav je, dakle, razlog za pravilo incesta, jer ako smo već živjeli s tim osobama u privrženosti, ali bez strasti, one ne mogu postati predmetom strasti. Tvrdnja sv. Augustina rješava mnoge zagonetke i ono je jedino održivo objašnjenje koje sam našao u književnosti u vezi s tom temom, jedino objašnjenje koje je doista potpuno ispravno. Fizički ne možemo odlučivati o tim pitanjima, ali možemo upitati naš jezik. Kad je naš jezik već upotrijebio ime unutar obiteljskog odnosa, teško ćemo više biti sposobni upotrijebiti isto ime za ljubljenu osobu kao da je to prvi put. Poddiobe plemena pokušavaju svrnuti pažnju na taj problem očuvanja žena koje članovi plemena susreću na mjestu okupljanja kao još neimenovanih. Ako se još nikad nisi obratio određenoj djevojci i govoriš joj prvi put, posrijedi je veliko iskustvo davanja nekom imena prvi put i toliko potpuno da nemaš ništa za zaboraviti; to je stvarno novo za tebe. Kasnije, ona ti može postati stara i poznata, ali u tom velikom času ona je netko tko prvi put ulazi u tvoj horizont. To se zove "upoznavanje" i veličanstven je događaj.

Što se tiče plemenskih totema, neka mi bude dopušteno reći nešto kako bih pokazao da su oni duhovni ili nadahnjujući dio ljudskog življenja. Jednom zgodom dok sam pješačio Britanskom Kolumbijom, dobio sam zapanjujući uvid koji mi nikad nije dala nijedna knjiga. Putovali smo neistraženim krajem, bez zemljovida, i trebalo je hodati kroz šipražje po tragovima koje su ostavile velike životinje, kao što je jelen ili los. Nismo znali kuda idemo, i kad smo pronašli te tragove životinja bili smo iznimno zahvalni. Okupljališta slabih, krhkih primitivnih ljudi bila su staze koje su stvorile životinje. A životinjski totem nije, uvjeren sam, puko praznovjerje da je čovjek potekao od orla ili medvjeda, kao što tvrdi većina priručnika, već je jednostavan izraz duhovne zahvalnosti životinjama za organizaciju koju su one omogućile. Nevjerojatno slab onodobni čovjek, koji nije imao nikakvu željeznu sjekiru ili čelično oružje, i koji je vjerojatno morao obarati stabla da bi našao mjesto susreta u prašumi, imao je znatnu pomoć od životinja. Tako je čovjek, ne samo time što je davao ime svojim precima nego i time što je imenovao sebe po životinjama, shvatio da je ovisan o univerzumu, o postojećem kozmičkom poretku. Tisućljećima smo, i čak je i moderni čovjek uključen, slijedili staze stvorenoga svijeta. Prvih pet dana stvaranja tiču se modernog čovjeka daleko više no što je on voljan priznati dok živi u urbaniziranim gradovima. Rijetko tko danas uviđa koliko i dalje pratimo vodene tokove i životinjske tokove i čak i ptičju pravocrtnost. Sve životinje koje nalazimo na totemima plemena na neki su način usmjeravale putove ljudi na ovoj zemlji.

Od riječi "put" trebali bismo učiniti temelj našega političkog shvaćanja tribalizma. Plemena su nalazila putove u prašumi, putove u vremenu, putove u grmlju, i zbog toga je kretanje uzvodno prateći vodotokove ili praćenje tragova divljih životinja bila prva politička moć koja je omogućila tim grupama da postanu nešto veće od male grupe muža, žene i djece. Odnos plemenskih ljudi prema životinjama jest odnos duhovne zahvalnosti za njihove usmjerivačke moći, za njihovu pomoć, jer slon, lav i lisica, itd., bili su nadmoćni ljudima. To shvaćanje može objasniti i sve neobične ideje u Starom zavjetu i antici o zmajevima i sfingama i kerubima. Ljudi su smatrali da trebaju utemeljiti svoje postojanje na okupljanju svih postignuća životinjskog kraljevstva i njihovoj upotrebi. Stoga čovjekov odnos prema životinjama nije imao nikakve veze s njegovim pedigreom u fizičkom smislu, već je imao itekakve veze s njegovom posvećenošću onom što je već postojalo, organizaciji svijeta koju je bio slobodan naslijediti. Većina današnjih ljudi je prema mom mišljenju nesvjesna – i priručnici ga uopće ne spominju – tog suočenja primitivnog čovjeka s postignućima životinja. Oni misle da se čovjek razvio iz životinja. Ja mislim da to nikom nije nimalo važno. Jesmo li ili nismo proizašli iz majmuna potpuno je nebitno u usporedbi s velikim pitanjem koliko su i kako primitivni ljudi upotrebljavali ono što su životinje već učinile. Stoga istražujemo vrlo drukčiji odnos – odnos suradnje, i odnos u kojem je primitivni čovjek nešto dugovao životinjama. To će objasniti posvećenost koja se pripisivala životinjskome svijetu.

Sada možemo vidjeti da ne samo što pleme proizvodi brak, već i cjelokupno naše shvaćanje tribalizma – tetovaže, totema, zabrane incesta i tabua, sve to, sve te neobične i predivne prakse – svodi se na jedan jedini, središnji problem: Kako se dvoje ljudi tako zaljubljuju da njihov brak znači više od zadovoljenja njihove trenutačne požude?

1. * Ovaj tekst izvorno je predavanje s naslovom "Eternal Horizons of Mankind" koje je Rosenstock-Huessy održao studentima Koledža Dartmouth u Sjedinjenim Državama, gdje je predavao veći dio svog života nakon što je emigrirao iz Njemačke 1933. ↑