Ima jedan iz njihova kruga, kojeg pisci naročito štuju, pjesnik kojem je dodijala književna igra pa ju je napustio u korist pustolovna života. Želio je izbliza iskusiti sirovu stvarnost. Takvi su primjeri rijetki. Većina je autora sasvim zadovoljna u svojem stanju luksuza. Drugi, koji su prvo vodili tegoban život, obrnutim putom dolaze u književnost nakon što su ostvarili neki podvig i kako bi podijelili iskustvo što su iz njega izvukli. To nisu uvijek najsposobniji ni najodličniji. Ali su često najsvjesniji. U naše doba inflacije i razvrata, svakako koristi nadahnuti se njihovom mudrošću i poslušati što oni imaju za reći.
U njihovu je umjetnost utkano nešto vrlo ozbiljno: osjećaj neprestane odgovornosti koji se tiče čovjeka i više nego autora ili, točnije, koji se tiče u autoru onoga što ga čini čovjekom odgovornijim od drugih. Oni znaju, moglo bi se reći, za što su se angažirali odabirući zanat pisanja. Svjesni su toga da se od njih može zatražiti da polože račun o stanju jezika, i da briga za polog koji im je povjeren uključuje odgovornost za dio pristalosti i ljepote svijeta. Takvi autori, svjesni ozbiljnosti svoje vokacije, odbijaju sve prilagoditi svojoj ćudi. I odbijaju žrtvovati idolima, kojima ih moćnici trenutka ponekad žele navesti da se poklone. Imaju razlog, koji ne nalaze u svojoj umjetnosti, da ostanu nepokolebljivi. Žele biti solidarni sa svim drugim ljudima. Svaki od njih zna da su on i njegovi tu da im služe i da rade zajedno s njima na istom zadatku koji od svakog zahtijeva najveći trud za koji je sposoban.
Sa svakom novom provalom probuđenog barbarstva, oni ustanovljuju da su, među svim dobrima civilizacije, njihova krhka i dragocjena djela prva ugrožena, bilo da im prijeti uništenje nasiljem ili prezir vulgarnih. Stoga je za samu slavu majstorskih djela čijoj su proizvodnji posvećeni, i kako bi ona sjajila što duže i što dalje, važno da se nikad ne ogriješe o svoju temeljnu dužnost. Moraju biti neustrašivi u vrijeme previranja i, kad se spokoj vrati, još više paziti nego inače da ne sablazne ili razočaraju radnike na Velikom djelu. Moraju razmišljati o tome kako da im pomognu u neizbježnoj dvojbi koja ih obuzima i neprestano ih nuka da prekinu svoj napor. U njihovu vokaciju spada da povećavaju, koliko je god u njihovoj moći, svijest, čvrstinu i blagostanje te braće po djelu, koji su mnogobrojni i skriveni.
Ta dva napora usmjerena su prema istom dalekom cilju. Kad se volja umjetnika poklopi s općom voljom, to je velika blagodat za umjetnost. Iz toga se rađa nadmoćan stil u kojem svako pojedinačno djelo nalazi svoje mjesto. Ali u vremenu nesuvislosti i anarhije, umjetnost teži biti još nesuvislija i buntovnija, hita k vrhuncu apsurdnosti i bezobrazluka. Rezultat je tiranija, koja podvrgava zajednicu i samu umjetnost svojim željeznim zakonima. Ali nered se nastavlja, prikriven prinudama i ograničenjima, koja ne bi bila toliko korisna da je sloga duboka i zajedništvo zbiljsko. Tada na svjetlo dana ne dolazi nikakav stil koji ne bi bio gruba fasada, kao što je i sam red koji vlada u društvu.
Svaki stil u sebi sadrži neku istinu, koja nije samo ruho ili ures, vještačko sredstvo ili omotač. Stil je nužni pojavni oblik i opaziva ljepota te istine. Stoga, da bi se pojavio, potrebno je da se poklopi mnoštvo uvjeta. Makinalna ili bojažljiva pokornost ne služi ničemu, a preuzetni revolt još je jaloviji. Isti učinci proizlaze iz bahatosti i sluganstva, koji se uostalom ubrzo pokazuju sličnijima nego što se mislilo: primjećujemo da iste duše puze pred jakima i ponižavaju slabe. One ne mogu ništa utemeljiti. Ali tko ulaže svoje snage, bile okolnosti povoljne ili ne bile, u gradnju nekog reda, u stvaranje nekog zajedništva, taj u istom zamahu ispunjava svoje dužnosti prema ljudima i prema svojoj umjetnosti. On osigurava značajnost svoga djela. Ne ovisi o njegovoj volji ni čak o njegovu talentu da mu udijeli konačnu milost stila; to nije pitanje izoliranog žara, već je plod jednodušne ustrajnosti. Međutim, i ako je poduzeo svoj pothvat bez nade, njegov trud nije izgubljen. Potrudio se da makar i za malenkost približi nepredvidljivo ostvarenje čuda. On sam je poražen, ali njegova pouka ostaje.