Izvještaj o gradiću M. mogao bi – sinulo mi je čim sam parkirao i izašao kraj arkada što su vodile do glavnog trga – započeti rečenicom iz filmske recenzije, koju sam za razliku od filma zapamtio jer mi se odmah svidjela i jer mi je na um padala češće nego bih želio. Glasila je: „Posljedično, tako se rađaju situacije da jedan rez u okviru scene označava primjerice vremenski skok i promjenu kontinenta.“

Nikad prije nisam bio u M., a okolnost koja me onamo dovela nije nimalo vrijedna spomena, no već prvi pogledi s ceste na uzdignuti dvorac, odveć pompozan s obzirom na ono što se zbivalo pod njim, uspon krivudavim ulicama punim zabrana i nelogičnih skretanja te najzad niz stupova i svodova na čijem je koncu blistao rub trga, sjetili su me na nekoliko međusobno udaljenih mjesta i razdoblja moga života. Nijedno – vjerujte – nisam htio iznova ugledati. Nekmoli ih se prisjetiti. A kao da vremenskih skokova i promjena kontinenata nije bilo dovoljno, u ožujskom rasanjenom suncu, u prorezima između krovova i zvonika gradića M. titrale su nevjerojatne panorame. Pristizao sam na trg, zaobilazio hrpu podrezanog bršljana, a među baroknim zdanjima ukazao mi se meksički planinski sustav uokviren uglovima građanskih kuća. Kordiljeri, sinulo mi je. Pokraj, visoko, na balustradi nečega što kao da je nalikovalo na isusovačko sjemenište, Krist je okružen anđelima podizao obje ruke, u prstima držeći kalabrijski krajolik s kapelicom na brežuljku, podno kojega su se protezali vinogradi. Odmah sam zatim, kroz drugi otvor, iza ulice što se spuštala u plavet neba tako vrtoglavo da je djelovalo kao da se ondje negdje mijenja u morski greben, ugledao uvalu.

Stajao sam na trgu, među probljescima udaljenih prostora i vremenâ od kojih se gradić sastojao, i zlovoljno shvaćao kako u meni raste osjećaj da ondje nešto tražim. I kako okolnost koja me onamo dovela jest vrijedna spomena. Potonjeg sam se poprilično prestrašio.

Od gotovo neumitne nesreće spasio me čovjek s jedrenjakom. Katkad je dovoljno naprosto zapažati – i izbjegnu se crne misli i neugodnosti što iz njih proistječu.

Prvo što sam opazio bio je brod. Točnije: na ulazu u jedan od restorana na trgu šepirilo se nešto što sam najprije smatrao golemom slonovom kljovom, čija je nijansa bila u kontrastu s tminom ulaza. Klatila se s jedne na drugu stranu i nespretno udarala u vrata i dovratak. Polagano je postajalo očito da teški predmet netko nastoji izmanevrirati kroz vrata restorana. I doista, pojavila se noga koja je krilo vrata rastvorila i pridržavala, a slonova se kljova pretvorila u dugački svijetli pramac broda s isturenim križem i napetim prednjim jedrima, za kojima su uslijedili drugi križevi i jarboli i užad, cjelokupno složeno jedrilje. Zatim se pomolilo sve: na trgu je stajao – kao iskrcan – čovjek u maskirnom kompletu i u naručju stezao brod. Još se časak osvrtao, poduhvaćao i pazio da se vrata ne zalupe prije negoli plovilo bude posve vani; pri tome je moguće psovao, primijetio sam da miče ustima. Sad se utapao u suncu, a ja zapanjeno gledao u golemi model nekakvog povijesnog jedrenjaka – da li ratnog ili gusarskog, ne razumijem se u to – sa srolanim ili skupljenim jedrima što su treperila u zraku. Veličanstveni se trup boje meda blistao, na svjetlu se činio tamnijim. Jedra su svijetlila, a sustav užadi što drži križeve i jarbole bio je tako gust da se model jedrenjaka uznosio poput neobičnog žičanog instrumenta.

Čovjek nije kanio zasvirati.

Nije trebalo dugo i već se – ponovno sa sveukupnim trapavim protresanjem i doskakivanjem – stao s brodom probijati u ulaz susjedne gostionice.

Shvatio sam: nastojao je prodati jedrenjak. Međutim nikoga nije zanimao. Možda je bio preskup.

I tako sam dugo mogao pratiti kako mu brod preplovljuje sve gostionice i slastičarnice na glavnom trgu, gubi se u suncu i sunčanoj magli te opet pojavljuje tražeći smjer, čekajući vjetar, vrti se u mjestu da bi se zatim iznova, napetih jedara, zaputio u strogo određenom smjeru. Nikad mi s obzora nije zadugo nestao, oplovljivao me – a da hoću, učinilo mi se, mogao bih ga držati zajedno s pretproljetnim sunčanim sjajem i valovima pločnika i glasova na oku satima. I htio sam jer je okom pratiti plovidbu jedrenjaka značilo ne misliti na ono što me u gradiću M. neizbježno čeka, a o čemu ne želim govoriti.

Tako bih rado na ovom mjestu napisao da mi je to pošlo za rukom. Da mi je uspio plan obaviti tu stvar hladne glave, a pogotovo tako da u meni ne ostavi nimalo traga.

No nȋti i mirisi lelujaju i u sve se urezuju.

Kretao sam po mraku, ne prekasno. Trg je tajanstveno opustio i ponegdje se čak ugasilo svjetlo – tad se osjetilo da je sunčan i topao dan u gradiću svakog zatekao, a početak je sezone daleko. Pušio sam kraj automobila naslonjen na otvorena vrata. Kristov kip s podignutim rukama na pročelju čudne građevine, koju sam već poslijepodne bio primijetio, po mraku je djelovao još kazališnije jer su svjetla s trga obuhvatila s te zgrade upravo samo vrške ispruženih prstiju. Bit će da to nije zgrada isusovačkog sjemeništa, pomislio sam. Kao da je ovamo nesretnim slučajem pristigla s drugog dijela svijeta i kao da ni njezin premještaj nije prošao kako treba. Krivo smještena uzmicala je za korak s trga te tako remetila vijenac zdanjâ. Mrak koji ju je obuzimao povlačenje u sjenu dodatno je isticao.

Cijelom se trgu ispričala i povukla natrag u tugu, sinulo mi je.

Trebao bih otići iz ovih stopa.

Umjesto toga zapalio sam još jednu cigaretu, zalupio vrata i krenuo preko trga.

Ta građevina izgleda poput nakazne ispovjedaonice, pomislio sam kad sam se zaustavio.

I istog sam trenutka – kao da bih to trebao primijetiti, kao da je meni pripremljeno –opazio kako se njezina dva bočna ulaza nalaze svaki na posve drugačijoj visini, a duž pročelja se proteže širok cvjetasti ornament što pak iznad glavnog ulaza, baš podno Kristovih nogu, iščezava. Učinilo mi se i odmah sam – kao da je komu do toga bilo stalo – taj osjećaj s obzirom na okolnosti uspio dobro formulirati, kako su dijelovi te zgrade nekoć bili razdvojeni, a zatim pogrešno povezani ili ne pogrešno, već bez daljnje svrhe. Tek radi toga da se nekakvo povezivanje ostvari.

Zašto sam dopustio da stvar ode predaleko?

Moram otići, smjesta.

I stoga sam ušao kroz lijeva, širom otvorena vrata i obreo se u zatvorenom prostoru, usred kojega sam – pri slaboj svjetlosti, što je bog zna odakle dopirala, valjda s vršaka Kristovih prstiju – razaznao dva drvca bršljana, a između njih pijedestal s praznim kamenim naslonjačem do kojeg je klečao kameni anđeo. Spavao je, a glava mu počivala na mišici kojom je obgrljivao naslon. Uz nogu mu prislonjena kamena ugašena baklja, okrenuta naglavce. Uspentrao sam se na pijedestal i sjeo u naslonjač, jednim krilom pažljivo prekrio svoje prekrižene noge, tek djelomično, drugim krilom ogrnuo rame i pričekao da se blago spusti s ramena na naslon. Isprva je skliznulo previše, ali sam iz drugog pokušaja uspio – krilo mi je na ramenu počivalo onoliko nemarno koliko sam zamišljao. Na koncu sam nagnuo glavu tako da sam ovlaš taknuo anđelovu kosu. I pretrnuo.

Oči sam držao otvorene.

Nakon časka oglasili su se tihi škljocaji. Podsjetili su me na grebuckanje vjetrušâ izleglih u oluku dvorca, koje sam prije koji tjedan začuo u sasvim drugom gradiću. A onda kao da su okolni zidovi odaslali nalet vatre i njegov na maksimum pojačan zvuk: u žestokom redoslijedu ispaljeni su najjači fotografski bljeskovi koje sam ikad vidio. Četiri hica iz pištolja, četiri izdisaja bacača plamena.

Niz mojih još vlažnih portreta – uzgred budi rečeno neobično uspjelih! – iz pukotine u kamenu izrolao se gotovo trenutno.

Iz gradića M. otišao sam nedugo nakon pola devet.

Petr Borkovec (1970.) nagrađivani je češki pjesnik, prevoditelj i publicist. I u meni je anđeo miris ostavio prozni je tekst iz zbirke Nějaká Cécile a jiné izdane 2025. godine.