Harry Heine rođen je u Düsseldorfu na Rajni, vjerojatno 1797, kao najstarije od četvero djece trgovca suknom Samsona Heinea i Betty rođene van Geldern. Düsseldorf je tada bio glavni grad vojvodstva Berg, dijela njemačke izborne kneževine Palatinata i Bavarske, čija je vlast pod utjecajem prosvjetiteljskih ideja i Francuske revolucije 1804. dopustila da židovska djeca pohađaju kršćanske škole pa je Heine završio općinsku pučku školu i potom gradski licej, s kojeg je 1814. otišao bez svjedodžbe jer mu je obitelj namijenila trgovačku karijeru. Godine Heineova ranog školovanja podudarile su se s Napoleonovim dobom: od 1806. do 1813. njegov je zavičaj bio sastavni dio "Rajnskog saveza", zajednice njemačkih zemalja pod protektoratom francuskog Carstva. Napoleonov slom značio je kraj relativno liberalnog poretka koji nije razlikovao Židove od drugih građana. Glavninu svojeg odraslog života Heine će provesti u znatno drukčijem političkom ozračju – pod vlastima koje preziru ideale jednakosti, demokracije i slobode, i koje se trude na sve načine restaurirati monarhističko-feudalnu "staru Europu".
Heine je 1811. oduševljeno svjedočio Napoleonovu posjetu Düsseldorfu, o čemu je poslije pisao u knjizi Ideje: "Jahao je na bijelom konjiću, a ovaj je koračao tako mirno ponosno, tako sigurno, tako kićeno – da sam tada ja bio pruski nasljednik prijestolja bio bih zavidio tome konjiću. (...) Čelo mu ne bijaše tako jasno, na njemu su se gnijezdili dusi budućih bitaka. Katkad bi sijevnulo preko toga čela, a to bijahu stvaralačke misli, velike misli, svaki im je korak sedam milja, kojima je carev duh nevidljivo kročio svijetom – i ja sam uvjeren da bi svaka od tih misli pružila nekom njemačkom piscu dovoljno građe za pisanje kroza sav njegov život."[1] Heine je čitava života ostao Napoleonov poštovatelj, pun podrugljiva prezira za njegove udružene neprijatelje.
Heine je najprije, 1815. i 1816., radio kao vježbenik u banci u Frankfurtu i tek je u to vrijeme upoznao život siromašnih Židova u getu, odvojeno od kršćana. Potom je prešao u Hamburg kako bi radio u banci svojeg strica Salomona Heinea, neusporedivo uspješnijeg i bogatijeg poduzetnika od Heineova oca. Tu se slabo snalazio u financijskim transkacijama, ali se ozbiljno zaljubio u svoju sestričnu Amalie, o čemu će progovoriti u više pjesama (npr. u vrlo poznatoj "Djevojčica momku bje mila"). Život kod strica milijunaša bivao je sve neugodniji, a i kada mu je stric 1818. omogućio da pokrene vlastitu trgovinu tkaninama, novopečena tvrtka "Harry Heine et comp." propala je već sljedeće godine. Pošto se uvidjelo da od Harryja neće biti sposobna trgovca, stric mu je omogućio da studira pravo, koje je upisao u Bonnu, otkud je prešao u Göttingen, pa u Berlin, gdje je boravio 1821. – 1823. snašavši se izvrsno u književnim krugovima. Uz studij prava, pohađao je i predavanja iz književnosti, povijesti i filozofije (u Berlinu je slušao i Hegela). Nakon što je počeo objavljivati pjesme i prozu, stric Salomon imao je za to komentar: "Da je izučio štogod valjano, ne bi morao pisati knjige."
Nakon stanovitih distrakcija – izazivanje na dvoboj studentskog kolege koji ga je uvrijedio, izbacivanje iz studentskog bratstva zbog posjeta javnoj kući – Heine je prionuo studiju te je u Göttingenu 1825. promoviran u doktora prava. Nekoliko dana potom prešao je u privatnom obredu na luteranski protestantizam, uzevši na krštenju tri imena: Christian Johann Heinrich. Otad je bio Heinrich Heine. Bio je to čin bez ikakve vjerske konotacije, motiviran željom da se lakše uklopi u pravničke krugove i kao plaćanje "ulaznice za europsku kulturu".
Potkraj studija, od suhoparnih knjiga odmorio se pješačeći kroz gorje Harz i Tiringiju, posjetivši u Weimaru Goethea kojemu se divio (susret je protekao hladno). I studij prava pokazao se uskoro kao uzaludna investicija; lišen podrške kolega u struci, ni kao pokršteni Židov Heine nije uspio staviti na noge planirani odvjetnički ured u Hamburgu. Tih se godina stoga okrenuo putovanjima: u dva je navrata boravio na otoku Norderney na Sjevernom moru, zatim je nekoliko mjeseci 1827. proveo u Londonu ("kamena šuma kućâ, a među njima nadiruća struja živih ljudskih lica sa svim svojim raznolikim strastima... Očekivao sam velike palače, a nisam vidio ništa do samih malih kuća. No upravo je njihova jednolikost i njihovo nedogledno mnoštvo na mene djelovalo tako moćno... Šaljite u London filozofe, a ne šaljite ni za živu glavu pjesnike!").[2] U ljeto i jesen 1828. bio je u Italiji, pohodivši Firencu, Veneciju, Luccu i naročito Genovu i popularni grad-toplice Bagni di Lucca u Toskani. Potom je opet krstario po Njemačkoj; vijest o Srpanjskoj revoluciji u Francuskoj 1830. zatekla ga je na Helgolandu u Sjevernom moru.
Ujesen 1829. izjalovio se i Heineov pokušaj da dobije profesorsku katedru germanistike na mladom minhenskom sveučilištu. Umjesto njega dobio ju je filolog-medijevist Hans Ferdinand Massmann, rodom Berlinčanin, istaknut i u tadašnjem gimnastičkom pokretu. Heine ga je poslije podrobno ismijao u knjizi Putovanje iz Münchena u Genovu, karikirajući uz ostalo i njegov fizički izgled. "On zaista vrlo dobro skače preko štapa, pravi i tabele svih mogućih skokova i popise svih mogućih inačica staronjemačkih pjesama (...) On još uvijek slavi Arminija Heruska i gospođu Tusneldu, kao da je njihov plavokosi unuk. On još uvijek gaji svoju germansko-patriotsku mržnju na latinsku babilonštinu, na otkriće sapuna, na Thierschovu pogansko-grčku gramatiku, na Kvintilija Vara, na rukavice i na sve ljude koji imaju pristojan nos".[3]
Istodobno je izazvao skandal Heineov literarni sukob s pjesnikom i plemićem Augustom von Platenom. Kada je Heine na kraju svojeg putopisa Sjeverno more objavio epigrame Karla Immermanna, "mojeg uzvišenog surevnitelja", i među njima one koji ismijavaju tadašnju modu orijentalnih tema i metara, grof Platen se, kao autor dviju zbirki "gazelâ", osjetio pogođenim te je 1829. objavio komediju pod naslovom Romantički Edip, u kojoj izruguje Immermanna, a Heinea podbada zbog njegova židovstva. Nato je Heine odgovorio u sljedećem putopisu ili "slikama s putovanja", Bagni di Lucca, posvetivši cijelu drugu polovicu toga napisa grofu Platenu i njegovu pjesničkom djelu. U tom nesmiljenom obračunu Heine je podjednako uzeo za metu Platenova homoseksualna nagnuća (o kojima, makar ponešto izokola, govori Platenova vlastita poezija) i njegovo zaludno "naprezanje, kojim je izdjelao svoje stihove". "On nije pjesnik, kaže čak i nezahvalna muška mladež, o kojoj tako nježno pjeva. On nije pjesnik, kažu žene, koje možda - primjećujem to njemu u prilog - nisu u toj stvari sasvim nepristrane i one možda, zbog sklonosti koju kod njega pronalaze, osjećaju ponešto ljubomore (...) Morao je u nama poštivati barem spol, jer mi nismo žene, već muškarci, i prema tome pripadamo spolu koji je po njegovu mišljenju lijepi spol (...) Trubadurski hvalospjevi ženi nisu zacijelo bili nikad grubi prema bilo kojoj ženi, pa bi Platen prema tome morao pokazivati više poštovanja prema muškarcima (...) A i samoga Edipa, glavno lice svoje komedije, mogao je, uz neke modifikacije u fabuli komada, bolje iskoristiti. Umjesto što ga pušta da ubije oca Laja i uzme za ženu majku Jokastu, mogao je, naprotiv, udesiti tako da Edip ubije svoju majku, a da se vjenča sa svojim ocem..."
Heine u tom svojem polemičkom remek-djelu ipak ne osuđuje sadržaj Platenove poezije, otklanjajući "strašnu radamantsku ozbiljnost" i stroge kritike koje su u tom pogledu bile izrečene drugdje ("Ali ljudi su takvi, zapadaju vrlo lako u vatru kad govore o grijesima koji njima ne bi pružili nikakav užitak"). Heine ismijava platenovsku "plaho-sramežljivu parodiju antičke obijesti" i to što Platen, "uza sve svoje kucanje na klasičnost, obrađuje svoj predmet više romantički, ovito koprenom, čežnjivo, popovski, – da upotpunim: licemjerno". Takva je poezija, piše Heine, nalik na noja, "taštu i bespomoćnu pticu, koja ima najljepše perje, a ipak ne može letjeti..."[4]
Nemilosrdna polemika s Platenom dodatno je otežala Heineov društveni položaj i perspektive. Jedino zanimanje i izvor prihoda koji su mu ostali otvoreni bilo je novinarstvo. Od 1827. bio je urednik u minhenskim novinama Neuen allgemeinen politischen Annalen. Rad u novinama značio je neprestano nadigravanje s cenzurom. Njegovi politički nazori činili su ga omraženim u velikom dijelu javnosti, naročito u Pruskoj. Kada se u Francuskoj 1830. dogodio politički preokret u obliku Srpanjske revolucije ("Tri slavna dana"), koja je dotadašnjeg kralja Francuske zamijenila novim "kraljem Francuzâ" ili "kraljem-građaninom", Heine je u tome vidio potencijal za liberalni preustroj Europe. G. 1831. preselio se u Pariz i ondje ostao do kraja života. Od 1832. bio je inozemni dopisnik Allgemeine Zeitunga iz Augsburga, najčitanijih novina na njemačkom jeziku toga vremena. Francuskim je vladao dovoljno dobro za konverzaciju u pariškim salonima, ali je pisao samo na njemačkom, prevodeći uz pomoć suradnika svoje članke na francuski. Priloge koje je objavljivao u vrlo čitanoj Revue des deux mondes skupio je u knjizi kojoj je dao naslov O Njemačkoj (De l'Allemagne, 1835.), prema istoimenoj vrlo poznatoj knjizi Madame de Staël iz 1813. godine (prvo izdanje iz 1810. Napoleon je dao uništiti), koju je Heine držao reakcionarnom i štetnom za međusobno francusko-njemačko razumijevanje. Nasuprot tom ključnom djelu samosvjesnog romantizma, Heine je odbacivao idealizaciju kršćanskog srednjovjekovlja i "romantizmu" koji se na tome napaja suprostavljao klasičnu starinu, prosvjetiteljstvo i panteizam. Sebe je vidio kao posrednika između kulturâ dvaju naroda, koji si stavlja u zadatak rastjerivati maglu međusobnih predrasuda i stereotipa. Ranije članke o Francuskoj koje je objavljivao u njemačkim novinama sabrao je u knjizi Francuske prilike (Französische Zustände, 1832.), koju se drži kamenom-temeljcem modernoga njemačkog novinarstva, naročito žanra političkog i kulturnog komentara. U jednom pismu iz 1832. Heine kaže: "Ako vas netko pita kako mi je ovdje, recite: kao ribi u vodi. Ili radije recite ljudima: ako jedna riba u moru upita drugu kako je, ova će odgovoriti: kao Heine u Parizu."
Heineovo zadovoljstvo životom u Parizu s vremenom je ipak splasnulo, uz ostalo i zbog razočaranja u "građansko kraljevstvo" Luja Filipa I., koje u njemu potiče "politički nihilizam" što će s godinama bivati izraženiji. Heineovi prihodi smanjeni su nakon što su njegova djela zabranjena najprije u Pruskoj, a 1835. u cijelom Njemačkom Savezu (kojem je pripadala i austrijska polovica Habsburške Monarhije). Vlasti su tada zabranom izričito obuhvatile Heinea zajedno s drugim piscima srodnih stremljenja za koje se u povijesti ustalio naziv "Mlada Njemačka" i koji odbacuju dotadašnji književni romantizam zbog njegova asocijalnog solipsizma. Odluka Saveznog parlamenta stavljala im je na teret da "u svojim beletrističkim spisima dostupnim svim razredima čitatelja" "na najdrskiji način napadaju kršćansku religiju, potkopavaju postojeći društveni poredak i razaraju svaku stegu i moral".
Unatoč cenzuri i zabranama, Heineovo ime postalo je poznato diljem Europe. U Parizu se Heine upoznao i zbližio s mnogim domaćim ili, poput njega, udomaćenim umjetnicima, osobito s piscima Gérardom de Nervalom, George Sand, Alexandreom Dumasom i glazbenicima Hectorom Berliozom i Frédéricom Chopinom. Drugovao je i s Richardom Wagnerom za njegova boravka u Parizu 1839. – 1842. Ipak su Heineovi glavni interesi ostali vezani za Njemačku, a francuska je književna zbivanja pratio u ograničenoj mjeri, ne sudjelujući u njima. Dumas je 1839. zapisao: "Ako Njemačka ne voli Heinea, mi ćemo ga rado uzeti sebi; ali nažalost Heine previše voli Njemačku." Mnogi njemački posjetioci Pariza dolazili su Heineu na razgovor, kao pisci Franz Grillparzer i Friedrich Hebbel, a među njima se našlo i špijunâ koje mu je slao zloglasni austrijski državni kancelar Metternich. Za četvrt stoljeća u Parizu Heine je petnaest puta promijenio mjesto stanovanja. Od 1834. živio je s mladom Augustine Crescence Mirat, koju je upoznao kao prodavačicu u trgovini obuće i parišku "grizetu", i s kojom je sklopio katolički brak 1841. Bio je zaljubljen u nju, zvao ju je Mathilde, naučio ju je čitati i pisati, i život s njom (začinjen bračnim burama oko trošenja novca, čiji je dotok bio neizvjestan) odmarao ga je od intelektualnih poslova kojima se bavio. Mathilde nije naučila njemački i o tim je poslovima znala tek toliko da je poslije Heineove smrti mogla reći: "Moj muž je cijelo vrijeme pisao pjesme, ali ne mislim da je to baš mnogo vrijedilo, jer nikada nije bio njima zadovoljan." Tomu ipak treba dodati da Mathilde nije bila sasvim neupućena u vrijednost Heineovih knjiga, jer je s njegovim izdavačem Juliusom Campeom vrlo spretno pregovorala o naknadama za daljnje tiskanje muževe ostavštine.
U Pariz se zbog istih razloga kao Heine preselio i Ludwig Börne, frankurtski Židov rođen kao Loeb Baruch, koji je svojim novinskim člancima, naročito "Pismima iz Pariza" koja su ubrzo izlazila i sabrana u knjigama, došao na glas kao glavni "stjegonoša njemačke slobode", koji nepokolebljivo zastupa ideje republikanizma i revolucije. Heine i Börne su neko vrijeme prijateljevali, iako se Börneu, koji je bio istinski vojnik revolucije, ne bi moglo dogoditi da svoj politički credo izrazi onako kako je to jednom učinio Heine, uzgredice, prisjećajući se svojih djetinjih dana: "Tortice od jabuka bile su, naime, u ono vrijeme moja strast – sada je to ljubav, istina, sloboda i juha od rakova..." (Ideje).[5] U novinskim pismima Börne je Heineu prigovorio slab karakter i potkupljivost, nedostatak čvrstih političkih uvjerenja i jasne pozicije u borbi za slobodu. Kada je Börne 1837. umro, Heine je napisao knjigu o negdašnjem prijatelju koja je ujedno i njegova vlastita samoanaliza (Ludwig Börne: spomenica, 1840.). Heineu je strano revolucionarno čistunstvo; umjetnost je nemoguće podrediti političkim intencijama. Ona nije ničija sluškinja, nego je "sama svoja konačna svrha, kao i sam svijet" (piše Heine u jednom pismu iz 1837.). Heine i Börne razilaze se u pogledu političke funkcije književnosti unatoč tome što su, u osnovi, istomišljenici. Na pitanje po čemu se politički razlikuju, Heine je u nekoj prilici odgovorio (kako sam Börne prenosi u jednom od pisama): "Ja sam obična giljotina, a Börne je giljotina na parni pogon."
U knjigu o Börneu Heine je upleo škakljivu anegdotu o ljubavnom trokutu, što je za posljedicu imalo dvoboj pištoljima u kojem je Heine bio lakše ranjen (protivnik, anegdotom povrijeđeni muž, ostao je neokrznut). Neumjesna šala u knjizi poslužila je njezinim kritičarima kao dodatni argument da je najoštrije osude. Karl Gutzkow, jedan od predvodnika pokreta "Mlade Njemačke", napisao je u osvrtu na knjigu da ona pokazuje Heinea "u potpunom moralnom rasulu", a mladi Friedrich Engels opisao je to djelo kao "najbezvrjedniju stvar što je ikada napisana na njemačkom jeziku". No, Heineova knjiga nadživjela je takve ocjene. O tome je vrsni hrvatski germanist sredinom 20. stoljeća sudio ovako: "... kasnije su i Marx i Engels naučili da budu pravedniji prema Heineu, dok noviji marksisti Mehring i Lukács u svom dubokom poštovanju Heinea ne će ni čuti za Börnea. Valja biti pravedan i prema jednom i prema drugom. Börne je bio aktivan i požrtvovan borac perom u ruci u klasnoj borbi svoga doba. Tom je dobu dao sve, što je umio, pa je od njega doživio i slavu i priznanje, a za budućnost nije ostalo mnogo. Heine je svojom izvanrednom inteligencijom sagledao u duhu idealnu sliku daleke, vrlo daleke budućnosti..."[6]
Potkraj 1843. Heine je u Parizu upoznao Karla Marxa, svojeg daljeg rođaka preko majčine obiteljske loze. Marx je cijenio Heineovo književno djelo i rado ga citirao u svojim ranijim spisima, a Heine je surađivao prilozima u kratkovjekom časopisu Deutsch-französischen Jahrbücher i novinama Vorwärts!, koje je Marx pokrenuo u Parizu. U potonjima je Heine objavio proslavljenu pjesmu "Šleski tkalci" (izvorno "Siromašni tkalci"), napisanu povodom pobune tkalaca u toj pokrajini 1844., koja je u Njemačkoj kolala kao letak i bila odmah zabranjena. Heine je sa simpatijama gledao na predvodnike borbe za pravednije društvo prema socijalističkim zamislima s kojima se susretao, poput Saint-Simonova sljedbenika Pierrea Lerouxa, socijalističkog pisca Louisa Blanca, autora utjecajne "utopijske" knjige Organizacija rada, ili mladog Ferdinanda Lassallea koji će poslije utemeljiti prvu radničku političku stranku u Europi i u kojem je Heine vidio (kako piše u jednom pismu) "mesiju našeg stoljeća".
U prilog "komunizmu", prema Heineu (u predgovoru knjizi Lutecija, iz 1855.), govore dva uvjerljiva razloga. Prvi je "logika" koja do kraja izvodi zaključke iz nesporne premise da "svi ljudi imaju pravo jesti". Drugi je "mržnja", koju i sam Heine dijeli, prema "našem zajedničkom neprijatelju" kojemu je komunizam "najstrašniji protivnik" – a to je "stranka takozvanih predstavnika nacionalnosti u Njemačkoj, oni lažni domoljubi čija se ljubav prema domovini sastoji samo od idiotske odbojnosti prema tuđini i susjednim narodima, i koji svakodnevno izlijevaju svoju žuč posebno protiv Francuske". Protiv tih "teutomana" Heine se "borio cijeli svoj život", a u trenutku kada mu "mač ispada iz umiruće ruke", tješi ga što će ih komunizam dokrajčiti, i to "ne udarcem malja", nego "običnim udarcem noge", "kao žabu krastaču". Pa ipak, to uvjerenje da budućnost pripada komunistima Heine izriče, na izmaku života, "sa zebnjom i tjeskobom". "Sa strahom i užasom mislim o vremenu kada će ti mračni ikonoklasti doći na vlast: svojim žuljevitim rukama razbit će tada sve mramorne kipove ljepote, tako drage mojem srcu (...) uništit će moje lovorove šume i posaditi krumpir u njima […] i, jao!, moja Knjiga pjesama poslužit će trgovčiću da napravi tuljce u koje će usuti kavu ili burmut za starice budućnosti..."[7]
Osam posljednjih godina života Heine je proveo u bolesničkom krevetu, koji je prozvao svojom "grobnicom od madraca" (Matratzengruft). Uvelike nepokretan, često u bolovima i progresivno slijep, primao je posjete i pisao uz pomoć asistenata. Svoju bolest sam je pripisivao uznapredovalu sifilisu, ali njegova lucidnost do sama kraja govori protiv toga. Prve tegobe pojavile su se još 1832., a konačna nepokretnost snašla ga je tijekom jednog posjeta Louvreu, u svibnju 1848., kada je, prema vlastitu svjedočenju, doživio potpunu uzetost upravo pred kipom Venere Miloske. Heine je uvijek s ironijom i satirom pristupao organiziranim religijama, ali se nikada nije izjašnjavao kao ateist. Radikalni filozofski materijalizam odbijao ga je; tijekom života ispovijedao je, napola ozbiljno, panteizam i mnogoboštvo. U pogovoru za posljednju zbirku pjesama, Romancero (1851.), kaže međutim da je bog panteistâ beskoristan ("to siroto sanjarsko biće isprepleteno je i stopljeno sa svijetom, takoreći zatočeno u njemu, i zijeva na vas, bez volje i nemoćno"), a da se s poganskim bogovima "oprostio u ljubavi i prijateljstvu". Bog koji ima smisla onaj je s atributima osobnosti, dobrote i svemoći, "koji može pomoći – to je glavna stvar", i s kojim ide zajedno besmrtnost ljudske duše. Tako se naposljetku "vratio Bogu, kao izgubljeni sin, nakon što sam dugo čuvao svinje kod hegelijanaca". Ali to ga ne dovodi na prag nikoje crkve. I u oporuci iz iste godine ponavlja da se "odrekao svakog filozofskog ponosa" i da prihvaća milosrdnog Boga Stvoritelja, ali da na svojem pokopu ne želi nikakve obrede ni svećenike. Umro je 17. veljače 1856. Zabilježeno je (u dnevniku braće Goncourt) da je Mathildei, čuvši je kako se uz njegovu postelju moli Bogu da mu oprosti grijehe, rekao: “N’en doute pas, ma chère, il me pardonnera; c’est son métier!” ("Ne sumnjaj u to, draga moja, oprostit će mi; to je njegov posao!"). Pokopan je na pariškom groblju Montmartre, a 27 godina kasnije pridružila mu se i Mathilde.
Heine je bio pjesnik, esejist, dramatičar, kritičar, novinar, ponajmanje pripovjedač, ali i u tome vrhunski majstor. Za života je objavio blizu trideset raznovrsnih knjiga, kojima je posmrtno, iz ostavštine, pridodano još nekoliko. Oko sredine 19. stoljeća bio je na glasu kao najlucidniji njemački pisac, teutonski pandan Byronu i Voltaireu u isti mah. U pjesništvu je Heine romantičar koji romantizam nadilazi ironijom i humorom. Za glazbenu stranu Heineovih pjesama potrebno je, dakako, poznavati njemački jezik. (I Borges je preporučivao da se njemački uči čitanjem Heineove poezije uz pomoć rječnika.) Ako taj uvjet nije zadovoljen, može se pokloniti povjerenje Nietzscheu, koji je u svojoj posljednjoj knjizi, Ecce homo, napisao: "Heinrich Heine dao mi je najviši pojam lirskog pjesnika. Uzalud tražim po svim kraljevstvima i tisućljećima glazbu koja je jednako slatka i strastvena. Posjedovao je božansku zloću, bez koje ne mogu zamisliti savršenstvo."
U prozi je Heine, gotovo iz rečenice u rečenicu, izvanredno duhovit pisac. To potvrđuje i knjižica Shakespeareove djevojke i žene, koja ne spada među glavna Heineova djela. Navedimo primjer: "Tako je on (tj. Shakespeare) navodno kod oca, koji je bio mesar, vlastoručno ubijao volove... Potonji su valjda bili preci onih engleskih komentatora koji su mu, vjerojatno iz naknadne osvete, posvuda dokazivali neukost i umjetničke pogreške."[8] Knjižica je nastala 1838. po narudžbi pariškog nakladnika Delloye, Désiré & Cie, za njemačko tržište. Napisana je u kratkom roku i za izdašan honorar od 4000 franaka. Heineov tekst je komentar uz 45 grafičkih listova (čelikoreza) s idealiziranim portretima junakinja Shakespeareovih tragedija i komedija, koje je grafičar, tiskar i nakladnik Charles Heath prethodno već objavio u Londonu bez popratnog teksta, pod naslovom The Shakespeare Gallery. Poštovatelj Shakespearea i usto veliki ljubitelj žena (iako je bio više duhovni nego realni kazanova), Heine je rado prihvatio ponudu. Rezultat je pronicljivo i duhovito djelce-improvizacija, koje je u isti mah prilog šekspirologiji, meditacija o ženskoj psihologiji, rasprava o engleskoj, francuskoj i njemačkoj etnopsihologiji te traktat o povijesti i političkoj filozofiji.
Heinrich Heine, Slike s putovanja, prev. Dragutin Perković i Gustav Krklec (Zagreb: Kultura, 1954), 140-141. ↑
Heine, Slike s putovanja, 355 i 357. ↑
Heine, Slike s putovanja, 181 i 182. ↑
Heine, Slike s putovanja, 288–297. ↑
Heine, Slike s putovanja, 130. ↑
Zdenko Škreb, "Heinrich Heine", u: Heine, Slike s putovanja, 22–23. ↑
Henri Heine, Lutèce. Lettres sur la vie politique, artistique et sociale de la France (Paris: Michel Levy frères, 1855.), XII-XIV. ↑
U vezi s tom Heineovom dosjetkom, treba primijetiti da on iz dugačkog citata iz Micheletove povijesti, koji uklapa u svoju knjigu, upadljivo izostavlja ovu rečenicu: "Leur plus grand homme, Shakespeare, fut d'abord un boucher" ("Njihov najveći čovjek, Shakespeare, bio je najprije mesar") (Jules Michelet, Histoire de France, sv. 4 (Pariz, 1876.), 164). Što je razlog toga izostavljanja? Ako se ne varamo, to je Heineova želja da prikrije činjenicu da čak i Michelet u svojoj "genijalnoj knjizi" prenosi neke od "babljih priča" o Shakespeareu. ↑