Čitateljima Borgesovih eseja ostalo je, vjerojatno, u sjećanju prezime Gosse, koje pripada autoru neobične geološko-teološke teorije. Ta je teorija, „ingeniozna“ i „pomalo čudovišna“, privukla Argentinca i navela ga da o njoj 1941. napiše kratak esej, „Stvaranje i P. H. Gosse“, uvršten poslije u slavnu zbirku Druga istraživanja. Philip Henry Gosse (1810-1888) objavio je 1857. opširnu i podrobnu studiju pod naslovom Omfalos: pokušaj da se razriješi geološki čvor, u kojoj je - u stanovitu smislu - pomirio rastuću znanost o Zemljinim slojevima i fosilima živih bića s biblijskim naukom o Božjem Stvaranju. Borges rezimira to neobično djelo: svaki trenutak vremena nepojmljiv je bez prethodnog i povijest svijeta uzročno-posljedične veze nužno vode u beskrajnu prošlost; „od sviju [uzroka] postoje konkretni tragovi, ali su doista postojali samo oni koji su od poslije Stvaranja“. Adam je imao pupak (grčki omphalós) kao svi ljudi poslije njega, „premda ga nikakva pupkovina nije povezivala ni sa kojom majkom“. Protivno autorovu očekivanju, knjiga je naišla na nerazumijevanje i poruge (zar je Bog skrio fosile u stijenju kako bi zavarao učenjake i iskušao njihovu vjeru?). Čak je i Gosseov prijatelj Charles Kingsley, anglikanski svećenik i pisac, bio zapanjen i pisao je autoru da ga knjiga više navodi da sumnja u Stvaranje nego što ga učvršćuje u vjeri.
Zapravo, Gosse je u svojoj pomno promišljenoj knjizi pokušao preduhitriti takve kritike i poruge (odbacujući ideju da su geološki slojevi i fosili puki izraz Božje svemoći), premda uzalud. Njegovo je središnje pitanje rigoroznije od potonje vulgarizacije i njegov je odgovor dublji. Kao biolog, Gosse je došao do zaključka da svako živo biće u svakom trenutku nužno sadrži mnoštvo tragova svojeg ranijeg razvoja i podrijetla; ni sam Bog nije mogao, stvarajući biljke, životinje i čovjeka, postupiti protivno tom „veličanstvenom Zakonu“ koji svijet čini „time što on jest“. Stvoren kao odrastao čovjek, Adam je imao kosti, kožu i kosu s nužnim znakovima višegodišnjeg razvoja; iako prvi čovjek, imao je i pupak; štoviše, prema jednoj bilješci (koju su podrugljivi kritičari previdjeli ili iz pristojnosti zaobišli), u njegovim je crijevima moralo biti i izmeta, premda još ništa nije pojeo. Gosse je bio predobar znanstvenik da bi osporavao „makrokronologiju“ svijeta na koju upućuju moderna istraživanja stijenja i fosila; on ima samo riječi divljenja i za „slavni argument za golemu drevnost materijalnog svemira“, zasnovan na brzini rasprostiranja svjetlosti, iz kojeg slijedi da danas vidimo zvjezdane „magline“ onako kako su izgledale prije više milijuna godina. No, sve je to silno trajanje velikim dijelom tek „projekcija u Božjem umu“, koju nije pratila stvarna prošlost svijeta. Golema povijest svijeta prije Stvaranja, o kojem izvještava hebrejski Stari zavjet, idealna je ili „prokronijska“, to jest predvremenska (danas bismo rekli „virtualna“). Gosse a priori otklanja filozofsku mogućnost da je materijalni svemir vječan; isto tako, on ne želi imati posla s idejom o promjenjivosti i „progresivnom razvoju“ živih vrsta. (Potonja je ideja bila u optjecaju i prije nego što je Charles Darwin 1859. objavio svoje prijelomno djelo, Postanak vrsta.) U skladu s tim postulatima, neizbježno je stvaranje, u određenom trenutku, svijeta manje-više jednakog ovom koji poznajemo; zašto ne upravo u trenutku o kojem nas izvješćuje Biblija? A dubinsko poznavanje biologije istodobno sili na zaključak da je svijet tada stvoren tako da se čini kao da je postojao i ranije, možda i oduvijek.
U svojem eseju Borges napominje da se „uzalud raspitivao u knjižnicama tragajući za tom knjigom“. To ne čudi, jer se prvo i jedino izdanje Omfalosa slabo prodavalo i naposljetku uglavnom završilo kao stari papir. Gosse je bio brzo zaboravljen i kao pisac teoloških traktata i knjiga o biblijskim temama (pisao je o starom Egiptu, Asiriji i povijesti židovskog naroda). Na puno većoj cijeni bio je kao prirodoslovac, osobito stručnjak za morsku biologiju; neki su njegovi naslovi doživjeli mnoga izdanja i bili vrlo traženi (npr. The aquarium: an unveiling of the wonders of the deep sea i The Romance of natural history); ali napredak znanja na područjima kojima se bavio kao istraživač učinio je da ta djela zastare, kakogod bila oštroumna u svojem dobu i unatoč Gosseovu nesumnjivu spisateljskom umijeću. U 20. stoljeću, među knjigama na engleskom jeziku, puno se lakše moglo naići na one kojima je autor bio jedan drugi Gosse, Edmund. Među ovima, također vrlo brojnim, popularnošću daleko odskače autobigrafsko djelo Father and son. Edmund je bio sin Philipa Henryja Gossea; u knjizi je riječ o njihovu međusobnom odnosu. Tu je i Borges našao sažetak knjige Omfalos i opis njezina nastanka i nesretna izlaska u javnost.
Ima nekakve čarolije kada se perspektiva obrće i osoba koju smo upoznali kao autora, tvorca jednog svijeta u kojem smo, čitajući, boravili kao gosti, postaje izvanjskim i ograničenim predmetom u knjizi drugog autora. Edmund Gosse posvetio je svojem ocu dvije knjige. Prva je, naslovljena Prirodoslovac morske obale: život Philipa Henryja Gossea (1890), neka vrsta objektivne, dokumentarne biografije „čovjeka vrlo osebujna karaktera“ koji je „prema književnim i znanstvenim gibanjima našeg doba imao manje simpatije nego možda bilo koji drugi pisac ili promatrač jednake važnosti“. Knjiga je dočekana s velikim zanimanjem i pohvalama. Drugu knjigu, o svojem odnosu s ocem i zapravo o vlastitom djetinjstvu i mladosti, premda kraću, Gosse je pripremao mnogo duže. Objavljena je 1907. bez imena autora, pod naslovom Otac i sin: biografska prisjećanja (Father and son: biographical recollections). Pisac je na početku određuje kao „pisani trag borbe između dvaju temperamenata, dviju savjesti i bezmalo dviju epoha“. Uspjeh knjige bio je izvanredan i u kratkim razmacima slijedila su nova izdanja. Pohvale su posve nadglasale rijetke zamjerke poput one da pisac odviše bespoštedno secira slabosti „dobrog čovjeka koji je usto bio njegov otac“. Unatoč anonimnosti prvih izdanja, autor je bio jednodušno prepoznat i već od 1908. Gosseovo ime pojavljuje se na knjizi. Prvotni podnaslov, ponešto bezbojan, zamijenjen je novim, intrigantnijim (A study of two temperaments).
Rođen 1849, Edmund Gosse[1] odrastao je dijelom u Londonu i dijelom u primorskim mjestima grofovije Devon. Oboje roditelja živjelo je od pisanja: otac je kao prirodoslovac s vremenom stekao znatan ugled, a majka, Emily Bowes Gosse, pisala je vjerske brošure, članke i pjesme. Oboje su bili revni članovi nedavno osnovane zajednice poznate kao Plimutska braća (Plymouth Brethren), jednog od obnoviteljskih kršćanskih pokreta u Ujedinjenom Kraljevstvu koji odbacuju državnu Crkvu, posvećene građevine, propisane obrede i formule te podjelu na kler i laike, priznajući Bibliju kao jedini autoritet i dopuštajući svakom vjerniku da je tumači kako najbolje umije. Od simboličkih činova zadržavaju samo krštenje odraslih, kojemu mora prethoditi „obraćenje“ i poslije kojeg kršćanin smije sudjelovati, po uzoru na apostole, u dijeljenju kruha i vina na skupovima nedjeljom ujutro. Uvjereni su da će se Drugi Kristov Dolazak dogoditi vrlo skoro i da će valjani Isusovi sljedbenici tada biti uzneseni na nebo ne iskusivši smrt. U takvu idejnom i duhovnom ozračju stasao je mlađi Gosse. S određenog gledišta, vjerojatno nije pogrešno opisati njegove roditelje kao fanatike, a odgoj koji je dobio kao strog; ali i prvo i drugo vrijedi samo uz bitne ograde. Bračni drugovi Gosse bili su dobroćudni i blagi ljudi i nježni roditelji; svoga sina nisu usmjeravali prisilom, nego su brižno poticali razumijevanje, za koje nisu sumnjali da je u njemu prisutno od malih nogu, da najviši smisao života može biti jedino služenje Isusu onako kako to čine oni i drugi „sveci“ u zajednici Plimutske braće. Emily Gosse oboljela je od raka i, nakon neuspjela zahvata u Londonu, umrla početkom 1857. Udovac Gosse oženio se 1860. drugi put, Elizom Brightwen iz imućne kvekerske obitelji. Njen dolazak olabavio je duhovnu stegu u kojoj je Edmund dotad živio (i koje je, zahvaljujući dobrim dijelom upravo pomajci, počeo bivati svjestan). Tomu je zatim doprinijelo i pohađanje škole u Saint Marychurchu, gdje su Gosseovi živjeli, i u internatu u nedalekom Teignmouthu.
Zahvaljujući preporuci očeva prijatelja i izvrsnom uspjehu na završnim ispitima, Gosse je 1867. dobio zaposlenje kao asistent u knjižnici Britanskog muzeja. 1870. objavio je prvu, suautorsku zbirku pjesama, koju su do kraja tog desetljeća slijedile još tri pjesničke knjige. U kritičkoj recepciji, povoljnoj ali bez oduševljenja, prevladava zaključak da je Gosse autor koji obećava. Tih je godina putovao u Dansku, gdje je posjetio Hansa Christiana Andersena, i u Norvešku, gdje je otkrio djela Henrika Ibsena, o kojem je potom oduševljeno pisao u ogledima i prikazima knjiga, odigravši tako ključnu ulogu u prilog Ibsenovoj kasnijoj popularnosti u anglofonom svijetu. Uspostavio je prijateljske veze s piscima Robertom Browningom, Algernonom Charlesom Swinburneom, Thomasom Hardyjem, Henryjem Jamesom i Robertom Louisom Stevensonom. 1875. sklopio je brak s Ellen Epps, slikaricom iz „prerafaelitskog“ kruga, s kojom će ostati do kraja života i imati troje djece. Iste je godine dobio novo, unosnije zaposlenje, kao prevoditelj u britanskom ministarstvu trgovine (Board of Trade), gdje je imao više vremena za pisanje i radio sve do 1904.
Prva u nizu Gosseovih knjiga o književnim temama, zbirka članaka o skandinavskim piscima i njihovim djelima, pod naslovom Studije o književnosti sjeverne Europe (1879), bila je vrlo dobro primljena. I njegova prva biografska knjiga, o pjesniku iz 18. stoljeća Thomasu Grayu (objavljena 1882. u seriji English men of letters), te zbirka članaka pod naslovom Studije o 17. stoljeću (1883) pozdravljene su kao djela velike erudicije, uvjerljiva, živa i zanimljiva; ali kako se radilo o područjima kojima su se bavili akademski stručnjaci, počele su se pojavljivati i kritike koje su upozoravale na propuste i netočnosti. Iako nije imao sveučilišnu diplomu, Gosse je 1884. izabran na mjesto predavača engleske književnosti na Trinity Collegeu Sveučilišta u Cambridgeu. U zimu 1884-5, posjetio je Ameriku održavši niz predavanja u više gradova, uz veliko zanimanje i javni odjek. Cambridge mu je 1886. dodijelio počasni magisterij. No, kada je Gosse svoje predavačke prvijence sabrao u knjizi pod naslovom Od Shakespearea do Popea: istraživanje uzroka i fenomena uspona klasičke poezije u Engleskoj (1885), njegov nekadašnji prijatelj John Churton Collins, posjednik oksfordske diplome koji nije nalazio posla na sveučilištima, objavio je opširnu i razornu kritiku, proglasivši Gossea neznalicom i njegovu knjigu sramotom za sveučilište koje ju je izdalo. Iako je u nastaloj polemici, koja je poprimila razmjere „skandala godine“, Collinsova kritika uglavnom ocijenjena kao pretjerana i žučljiva, Gosseova reputacija pretrpjela je trajnu štetu - unatoč širini znanja i različitim talentima korisnim za pisanje o književnosti i njenoj povijesti, pokazalo se da Gosse nema temeljitost i akribiju vrhunskog znanstvenika.
Poučen kritikom i skandalom, Gosse je uložio dodatne napore pišući svoje dvije najvažnije sintetske knjige o engleskoj književnosti, Povijest književnosti 18. stoljeća (1660-1780) (obj. 1889) i Kratku povijest moderne engleske književnosti (1897), koja obuhvaća razdoblje od Chaucera do Tennysona. Kritičke zamjerke, kojih je bilo, nisu u tim slučajevima nadglasale općenito dobar odjek tih knjiga, koje su u sljedećim desetljećima mnogo puta pretiskavane. No, sam Gosse nije bio osobito zadovoljan njima, očito više uživajući u pisanju koje se oslanja na anegdote i retorički šarm. Isto je vrijedilo i za veliku studiju o Johnu Donneu (obj. 1899. u 2 sv.), „metafizičkom“ pjesniku koji je upravo zahvaljujući Gosseu ponovno izronio na svjetlost kao genijalan umjetnik. Gosse je osim toga objavio monografske knjige o starim autorima Williamu Congreveu (1888), Jeremyju Tayloru (1904) i Thomasu Browneu (1905), a kasnije je, u knjizi iz 1918, obradio tri francuska „moralista“, La Rochefoucaulda, La Bruyèrea i Vauvenarguesa. Od suvremenih je pisaca posebne knjige posvetio Ibsenu (1907) i dvojici pjesnika s kojima je prijateljevao, Coventryju Patmoreu (1905) i Swinburneu (1917).
Nakon što mu je 1889. istekao predavački angažman na Cambridgeu, Gosseu je ostalo samo stalno zaposlenje u ministarstvu trgovine, s vremenom sve zamornije. 1904. prihvatio je imenovanje na mnogo ugledniju i unosniju službu, mjesto knjižničara Doma lordova (gornji dom Britanskog parlamenta). Tu je ostao do odlaska u mirovinu 1914. Postao je nezaobilazan u društvenom životu engleske književnosti i njezinim međunarodnim vezama. Pisao je redovito za razne časopise i s vremena na vrijeme sabirao članke u knjige pod naslovima sročenim u duhu profesorske razonode: Govorkanja u knjižnici (1891), Kritičarski zalogaji (1896), Portreti i skice (1912), Knjige na stolu (1921), Još knjiga na stolu (1923). 1892. objavio je kratak poetsko-filozofski roman Narcisova tajna, smješten u Francusku 16. stoljeća, koji je nekoliko biranih čitatelja ocijenilo izvrsnim, ali koji je inače prošao nezapaženo. Nije odustao ni od pisanja poezije (posljednja zbirka, naslovljena Jesenji vrt, izašla je 1909); dapače, tvrdio je da mu je najveća želja da na kraju života bude svrstan među engleske pjesnike - ali da mu je s vremenom postalo jasno da se to neće obistiniti. U zadnjem razdoblju života Gosse je za tadašnji književni svijet uglavnom bio nezanimljiv relikt prošlosti, ironiziran kao „službeni britanski književnik“ (H. G. Wells), za mnoge mlađe pisce i tašti snob. Umro je 1928. u Londonu zbog operacije na koju je pristao iako je znao da je rizična.
Osim Ibsena, Gosse je engleskoj kulturnoj javnosti otkrio i Andréa Gidea, s kojim se susretao, dopisivao i njegovao srdačne odnose. Kada je Gide 1924. objavio knjige Koridon i Ako zrno ne umre, u kojima otvoreno govori o homoseksualnosti, vlastitoj i općenito, Gosse mu je dao do znanja da ništa ne osuđuje, ali da se pita o smislu i koristi od takve otvorenosti. Nije pritom učinio korak dalje i Gideu priznao vlastite homoseksualne sklonosti, koje se mjestimice naziru i u njegovim književnim spisima, i koje su dokumentirane u prepisci i drugim privatnim zapisima poteklim od samog Gossea i od njemu bliskih ljudi. Tako je dobro poznata njegova zaljubljenička fascinacija jednim od bliskih prijatelja, kiparom po imenu Hamo Thornycroft. Premda je živio u skladnu braku, svoju borbu s „tvrdoglavom“ napašću, i nadahnuće koje od nje dobiva, Gosse je priznao razmjerno neuvijeno u jednom pismu prijatelju Johnu Addingtonu Symondsu (1840-1893), pjesniku, kritičaru i „ocu povijesti homoseksualizma“. Gosse je bio zadovoljan što je odolio tom instinktu u dovoljnoj mjeri da mu savjest bude mirna. Njegova filozofija u tom pogledu glasila je: „Oplemenjivati i njegovati - ne potiskivati i uništiti, to je čovjekova dužnost, kako se meni čini.“ Stjecajem okolnosti, Gosse je potkraj života sudjelovao u oporučnom uništavanju većeg dijela Symondsove rukopisne ostavštine.
Nakon što je objavio biografiju svojeg oca, Gosse je s više strana čuo poticaje da napiše i autobiografiju. U odluci da to novo djelo bude povijest vlastitog odrastanja i odnosa s ocem mogao je, na početku 20. stoljeća, računati na određenu tradiciju. Međunaraštajni sukob koji se preklapa sa sukobom između Religije i Morala na jednoj strani te Ljepote i Umjetnosti na drugoj bio je tematski sklop dobro poznat u engleskoj viktorijanskoj književnosti. Odmetanje mlada čovjeka od religijske vjere u kojoj je odgojen jedna je od klasičnih preokupacija europskog književnog moderniteta. Premda u drukčijoj društvenoj konstelaciji i s nešto drukčijom definicijom stožernih načela „starog“ i „novog“, Uspomene iz djetinjstva i mladosti (1883) Ernesta Renana govore u osnovi o istom tipu, ili arhetipu, individualnog razvoja kao i Gosseov Otac i sin. Ta se tema u svjetskoj književnosti proteže sve do autobiografskog romana Portret umjetnika kao mlada čovjeka (1916) Jamesa Joycea, kada je, kako se čini, svoju punu književnu potentnost mogla zadržavati još samo na konzervativnijim rubovima zapadnokršćanske civilizacije.
Gosse je isticao da mu je, u kritičarskom i književnopovijesnom radu, glavni učitelj Sainte-Beuve, čiju je metodu (kombinaciju biografije i analize djela) držao nenadmašenom. Bio je puno više čovjek 19. nego 20. stoljeća. Modernizam u Ibsenovoj ili Gideovoj inačici bio mu je blizak, ali ne i radikalniji književni iskoraci koji su slijedili. O njima u pravilu nije pisao, ali o nekima od tih najnovijih autora poznate su nam, zahvaljujući različitim privatnim zapisima, Gosseove neuvijene i prilično oštre ocjene. Poeziju Ezre Pounda nije mogao podnijeti; za njega je jednom rekao da je „budalasti američki provokator i provansalski šarlatan“. T. S. Eliota u jednoj je prilici opisao kao „umišljenu književnu podvalu“ i usto „američkog stihoklepca koji, presuđujući Hamletu, sama sebe pravi smiješnim“. Obojica su, zauzvrat, o Gosseu ponešto napisali. Ocjenjujući Gosseovu biografsku knjigu o Swinburneu, Pound kaže da je to „pokušaj smiješnog i pompoznog starca da predstavi genijalna čovjeka“. Osvrćući se na Gosseov članak o francuskom simbolističkom pjesništvu, objavljen u Sunday Timesu, Eliot je ustvrdio da Gosse „uopće ne razumije moderno pjesništvo“. Ocjenjujući, pak, Gosseovu biografiju koju je 1931. objavio Evan Charteris, Eliot pripisuje Gosseu nedostatak dubljih ili ozbiljnijih razloga za bavljenje književnošću: „Zanimala ga je književnost radi književnosti; a mislim da ljudima čiji su interesi tako strogo ograničeni, ljudima koji nisu obdareni nekom nemirnom znatiželjom i koje ne muči demon misli, nekako nedostaju življi osjećaji koje književnost može dati.“
O ranim pjesmama i pripovijetkama Jamesa Joycea Gosse je imao povoljno mišljenje, ali je poslije zaključio da je i on „šarlatan“. U jednom pismu iz 1927. ustvrdio je: „Ako je Uliks zaista iznimno vrijedno djelo, ja sam živio uzalud, a sve što sam poštovao i trudio se podržavati 60 godina jest smeće“. U tako isključivu obliku ta tvrdnja, dakako, nije točna. Kao pisac o drugim piscima, Gosse je poštovao i podržavao mnoge nedvojbene vrijednosti. Ni među razlozima koje je imao da ih zagovara i uzdiže neće biti da su baš svi bili pogrešni. Neočekivano i za Gossea samog, nadživjela ga je, kudikamo više od svega drugog, njegova autobiografska knjiga koja je pomalo i Bildungsroman, koju su svi voljeli i hvalili (čak i Pound) i kojoj je protok vremena potvrdio status „manjeg klasika“. Nije joj naudilo ni to što su pomni istraživači biografijâ pokazali da ipak nije onako „skrupulozno istinita“ kako to jamči njezin Proslov. Joyceov Uliks i Gosseov Otac i sin ne isključuju se međusobno. U krajoliku moderne europske književnosti, prvo je tegobna planina čiji vrhovi paraju oblake; drugo je čaroban i sjenovit brijeg. Legitimno je preferirati jednu ili drugu knjigu; moguće je oduševljavati se objema.
Nastavak ovog pogovora oslanja se ponajviše na izvrsnu biografsku knjigu Ann Thwaite, Edmund Gosse: a literary landscape, 1849-1928 (Oxford University Press, 1985). ↑