Roditelji Michela Tourniera, Alphonse i Marie-Madeleine rođena Fournier, upoznali su se kao studenti germanistike na Sorboni, uoči Prvoga svjetskog rata. Njihovu naklonost njemačkom jeziku i kulturi nije prekinulo očevo ranjavanje na početku rata (metak u bradu trajno mu je unakazio lice); ali poslije Hitlerova dolaska na vlast, Tournier stariji više ne želi govoriti njemački, kojim vlada savršeno. Michel Tournier rođen je u Parizu 1924. Ima stariju sestru, poslije će dobiti i dva brata. U godinama kada se školuje, obitelj živi u velikoj kući u Saint-Germain-en-Layeu, u zapadnoj okolici Pariza. Preko praznika majka boravi s djecom u katoličkom internatu u njemačkom Freiburgu, u zapadnom podnožju Schwarzwalda. Tu imaju priliku neposredno svjedočiti nacističkim paradama i Hitlerovim govorima. Michel od malih nogu uči njemački i postupno ga dobro svladava, iako je sam poslije ustvrdio (u eseju "Moja afera s Njemačkom") da "na cijelom svijetu ne postoji osoba manje darovita za strane jezike od mene... Moji su roditelji stalno kukali zbog mojeg groznog njemačkog".[1]
1940. njemačka se vojska uselila u kuću Tournierovih i oni se sljedeće godine vraćaju u Pariz, točnije u Neuilly-sur-Seine, gdje Michel završava srednju školu pohađajući Licej Pasteur. Tu se, pod utjecajem profesora Mauricea de Gandillaca, zaljubljuje u filozofiju i ima za prijatelja Rogera Nimiera, kasnijeg pisca i filozofa koji je poginuo mlad i koji će Tournieru poslužiti kao približan model za lik učenika Nestora u romanu Kralj johâ. O Nimieru je poslije rekao: "Bio je zastrašujuće prerano sazreo: sve je pročitao, sve razumio, sve usvojio sa šesnaest godina. Prvu knjigu objavio je s osamnaest godina! Posljednju knjigu s dvadeset osam, a umro je u trideset sedmoj. To je neka vrsta putanje meteora. Iskreno, više volim suprotno. Sigurnije je dati si vremena. Također, ne treba pričati svoj život. Ali mlad pisac može samo brzati i pričati svoj život..."[2]
Do kraja rata Tournier je studirao filozofiju i pravo na Sorboni, privučen osobito radovima tamošnjeg profesora Gastona Bachelarda; diplomirao je tezom o Platonu i u ljeto 1946. sudjelovao u studijskom druženju francuskih i britanskih germanista s njemačkim romanistima što su ga francuske vojne vlasti organizirale u Bad Teinachu i Tübingenu. Nastavio je potom studirati filozofiju na sveučilištu u Tübingenu; ondje su neko vrijeme s njime i njegovi pariški prijatelji Gilles Deleuze i Claude Lanzmann. S ambicijom da kao filozof ostvari sveučilišnu karijeru, vratio se 1949. u Francusku i dvaput izašao na ispit za profesuru, famoznu agrégation, "tu hipertrofiranu, napuhanu, ibijevsku maturu, najnepošteniju i najštetniju ustanovu našeg obrazovanja". Oba put neuspješno. Poslije će ponavljati da žali što nije uspio postati nastavnik.
Nakon što su mu se akademski planovi izjalovili, slijedilo je razdoblje u kojem je Tournier živio od raznovrsnih intelektualnih poslova. Bio je urednik u izdavačkoj kući Plon i prevodio za nju s njemačkog, napose dva romana Ericha Marije Remarquea (kojemu se prijevod svidio, ali je primijetio i da u njemu neki ulomci nedostaju, a da ima nekih koje nije on napisao). Radio je kao producent i realizator na Francuskoj radiodifuziji i televiziji (RTF) i pisao za pariške novine i časopise. Budući strastven amaterski fotograf, bio je jedan od urednika i voditelja televizijske serije pod naslovom "Tamna komora" (Chambre noire), posvećene značajnim živućim fotografima i njihovim radovima, koja se emitirala od 1961. do 1969. Zajedno s fotografom Lucienom Clergueom i povjesničarem Jean-Mauriceom Rouquetteom, osnovao je 1970. međunarodni godišnji festival fotografije u Arlesu (današnji Rencontres d'Arles, vjerojatno najvažnija svjetska manifestacija fotografske umjetnosti).
Za svih tih godina književne latencije, Tournier ne zaboravlja filozofiju i, izvan vidokruga javnosti, vježba se kao pisac. Kao što je poslije objasnio u jednom od mnogih intervjua, nakon što su mu se vrata sveučilišta zatvorila, "nisam znao što da radim sa svojom filozofijom". Radeći na radiju, pak, otkrio je široku publiku. "Pomislio sam: moraš pisati za tu publiku - pustolovne romane, s putovanjima i ljubavnim pričama, s novčanim aferama i ubojstvima. No to je samo šareni ogrtač sa slikama; ispod njega je filozofija. Ja sam krijumčar filozofije."[3]
U svojem tajnom naukovanju Tournier piše tri romana koje ne smatra vrijednim objavljivanja; uz ostalo i prvu verziju prvog dijela kasnijeg Kralja johâ. Tek 1966. nudi jedan rukopis Gallimardu, koji ga - nakon recenzentskog čitanja i ocjene za koje je bio zadužen Raymond Queneau - objavljuje početkom 1967. To je osebujna prerada slavnoga romana Daniela Defoea; naslov joj je Petko ili limbovi Pacifika (Vendredi ou les limbes du Pacifique). Roman iste godine dobiva Veliku nagradu za roman Francuske akademije, izvrsno se prodaje i Tournieru preko noći donosi popularnost i slavu. U filozofskom smislu, to je djelo razmatranje odnosa prirode i civilizacije i također opreke pojedinca i društva. U nj, piše poslije Tournier, "nastojao sam unijeti bit onoga što sam naučio u Muzeju čovjeka osobito pod vodstvom Claudea Lévi-Straussa".[4] Taj roman pripada duhovnom ozračju što su ga stvarale nešto ranije Lévi-Straussove knjige Tužni tropi i Divlja misao.
Već i prije toga prijelomnog trenutka, Tournier često boravi u bivšem župnom domu u selu Choisel u široj jugozapadnoj okolici Pariza, pokraj tamošnje, u osnovi srednjovjekovne, crkve svetog Ivana Krstitelja. Tu je kuću obitelj Tournier kupila 1950-ih i u njoj si uredila ladanjsko boravište. Nakon uspjeha prvog romana, Michel Tournier 1968. napušta s otpremninom posao u Plonu i trajno se nastanjuje u Choiselu, zajedno s majkom (otac je umro iste godine), koja će poživjeti do 1992. S njima petnaestak godina živi i Tournierovo kumče i posinak, imenom Laurent Feliculis. To je povezano s činjenicom da je crkva u Choiselu, za razliku od župnog doma, zadržala svoju funkciju. U jednom od intervjua Tournier o tome pripovijeda: "Jednog dana netko je pozvonio na vratima. Vidio sam ženu u nedjeljnoj odjeći iako je bio radni dan, koja mi je rekla: 'Krstim troje svoje djece u crkvi i fali mi jedan kum. Hoćete doći i zamijeniti ga? Trebat će vam pet minuta.' Pa sam otišao; bio je prisutan svećenik, bio je i ministrant, bile su tri kume i samo dva kuma. Držao sam malog Laurenta na rukama i poslije sam otišao kod njih na piće i vidio iznimno siromašnu obitelj s osmero djece." Tournier je ostao u kontaktu s tom obitelji i zanimao se za svoje slučajno kumče. "Kad mu je bilo sedam godina, poveo sam ga prvi put sa sobom na ljetovanje, a kad smo se vratili, rekao mi je: 'Puno mi je ljepše živjeti kod tebe nego kod kuće. Mogu li ostati s tobom?' Pitao sam roditelje, a oni su rekli: 'Oh, samo ga uzmite! I ako hoćete još jednoga, nema problema!'." Tournier je tako stekao sina. Laurent se poslije oženio i dobio troje djece: "Oni su moji unuci. Zovu me: Papi Michel. Veseli me kako mi je to dijete palo s neba; nisam ga tražio; nisam birao, upravo tako treba prihvatiti dijete." I Tournierova hrvatska prevoditeljica, koja je više puta posjećivala pisca u Choiselu, upoznala je iz prve ruke priču o Laurentu. Primijetila je da se slike na zidovima velike sobe u Tournierovoj kući mijenjaju; "stalno je mjesto imala samo fotografija dječaka raskuštrane kose, Laurenta, kojemu je (Tournier) najprije bio kum na krštenju, slučajno, kao zamjena za kuma koja nije došao, a poslije se brinuo o njemu. 'Odrastao je u ovoj kući, živio je tu petnaest godina, okružen knjigama, ali zanimali su ga samo motori. Sad je mehaničar kod Toyote', rekao mi je Tournier. U glasu mu se možda osjećalo malo žaljenja, ali nimalo gorčine. Volio je Laurenta. Njega, njegovu ženu, djecu, poslije i unuke, uvijek je zvao 'mes enfants'."[5]
Nakon prelaska u Choisel, Tournier je priredio kraću, pojednostavnjenu, "antiintelektualnu" verziju svojeg prvog romana i objavio je 1971. pod naslovom Petko ili divlji život (Vendredi ou la Vie sauvage). Ta knjiga nosi posvetu "Za Laurenta".
Tournier u Choiselu iznova piše i završava dugo pripremani roman o čudaku divovskog rasta koji, u godinama pred Drugi svjetski rat, radi kao automehaničar u pariškom predgrađu, u slobodno vrijeme fotografira prizore na ulicama i vodi dnevnik u kojem se prisjeća svojeg školovanja i bilježi svakojake sumanute misli, među kojima osobito mjesto zauzimaju slika svetog Kristofora koji na leđima nosi dijete-Isusa i opsesivna ideja "forije". Tako započetu pripovijest Tournier proširuje daljnjim poglavljima koja junaka provode kroz ratne godine, sve do sloma nacističke Njemačke čije je prizorište postavljeno u šumskim predjelima Istočne Pruske. Roman je krcat svakovrsnom erudicijom, u čiji je gustiš upletena i Goetheova popularna pjesma Erlkönig, iz 1782; njezin naslov, u doslovnom prijevodu na francuski, Le roi des aulnes, Tournier je uzeo za naslov romana.[6] Neobično djelo ipak ne tone pod teretom učenosti. Od početka do kraja oživljuju ga čudnovate i pronicljive ideje, bizarni likovi, dojmljive situacije i ambijenti, kao i pustolovni tijek radnje koji vodi završnoj kulminaciji.
Kao i predratni život dobroćudnog čudovišta Abela Tiffaugesa, Tournierov život prije 1967. bio je uvod - pripremanje za samorealizaciju i za ispunjenje svoje sudbine. Riječi iz romana odnose se i na na sama pisca: "Sidro je dignuto... napokon su se povezale tajanstvene, duboke i raznovrsne okolnosti koje čine da se lađa kreće. Pokrenula se Sudbina i uzela pod svoje moju malu osobnu sudbinu." Kao i Tiffauges, Tournier je bio potpuno spreman za ono što je slijedilo.
Objavljen 1970, Kralj johâ je trijumfirao kod kritike i publike, osvojivši i najugledniju nagradu Goncourt (jednoglasnom odlukom "akademije", što je bio dotad neviđen slučaj). Uspjeh omogućuje Tournieru da se sasvim posveti književnom radu i s njime povezanim aktivnostima. 1972. postaje jedan od deset članova Akademije Goncourt. Nakladnik Gallimard angažira ga kao jednog od svojih ocjenjivača rukopisâ. Piše romane, pripovijetke, eseje, popratne tekstove za knjige slikâ ili fotografijâ, predgovore knjigama drugih autora. Prima goste i posjete u svojem župnom domu i vrtu i razmjerno mnogo putuje, osobito u sklopu pripremnih radova za svoje romane, obavljajući "terenska istraživanja" u Francuskoj i inozemstvu. Već je za potrebe Kralja johâ posjetio poljski dio nekadašnje Istočne Pruske i čak razgovarao s bivšim nacistima Albertom Speerom i Baldurom von Schirachom. Pišući roman Meteori, u kojem jedan brat blizanac traga za drugim po cijelom svijetu, putovao je po Kanadi i Sovjetskom Savezu i posjetio Japan i Berlin. Radi uvjerljivosti jednog lika u romanu istraživao je deponije kućnog otpada. Pripremajući roman Zlatna kap, pak, obišao je saharske oaze koje u njemu spominje te, između ostalog, proveo pola dana u klaonici, slično kao Zola u rudnicima ugljena radi pisanja Germinala. O proučavanju opširne arhivske i druge pisane građe ne treba ni govoriti.
Nakon prvih dvaju, koji ostaju najčvršći temelj njegove književne slave, Tournier je objavio još pet romana: najopsežniji od svih, Meteori (Les Météores, 1975), Gašpar, Melkior i Baltazar (Gaspard, Melchior et Balthazar, 1980), Zlatna kap (La Goutte d'or, 1985), i dva kratka, Gilles i Jeanne (Gilles et Jeanne, 1983) i Eleazar ili izvor i grm (Eléazar ou la Source et le buisson, 1996). Zlatna kap i Gilles i Jeanne prvotno su bili naručeni filmski scenariji. Svi ti romani oslanjaju se na starije književne predloške, prerađuju mitske ili povijesne priče, ili barem razrađuju arhetipske teme (poput teme braće blizanaca u Meteorima). Na pitanje koji mu je od vlastitih romana najdraži, Tournier odgovara: "Meteori, zato što je najneovisniji. Petko, to je Defoe. Kralj johâ, to je Njemačka. Ali Meteori - to sam ja. Osim toga, tema para, seksa, ljubavi - to je lijep predmet za knjigu."[7]
Potkraj života počeo je pripremati još dva romana: o svetom Sebastijanu (od kojeg je napisao samo nekoliko stranica, uvrštenih u knjigu eseja Slavlja, kao "nadgrobni spomenik za nenapisani roman") i o vampirima (za koji je, uz ostalo, istraživao u tunelima pariškog metroa, gdje se vampiri navodno skrivaju od dnevnog svjetla). U jednom je intervjuu izjavio da su mu ti projekti propali jer je unaprijed govorio o njima.
Kraće pripovjedne proze Tournier je sabrao u knjizi Tetrijeb gluhan (Le Coq de bruyère, 1978), a druga njegova zbirka pripovjedaka tvori koherentniji ciklus po uzoru na Dekameron, pod naslovom Ljubavna ponoćna gozba (Le Médianoche amoureux, 1989). Neke od tih pripovjedaka, kao i roman o Sveta tri kralja, Tournier je naknadno preradio i objavio u verzijama "za djecu" ili "za mlade" - ali on ne drži mnogo do takve klasifikacije. "Ja ne pišem za djecu. Ni za odrasle, za žene ili za skitnice. Pišem najbolje što mogu, postavljajući si kao ideal jasnoću, sažetost i konkretnost. To je ideal koji je teško ostvariti. Kad mu se približim, onda je ono što sam napisao tako dobro da to mogu razumjeti i djeca. Djeca su mi kriterij, ne cilj."[8]
Tournierova esejistika sabrana je, i raspršena, u gotovo dvadesetak knjiga. Najkompaktnija je autobiografska knjiga Vjetar Paraklet (Le Vent Paraclet, 1978), u kojoj Tournier iznosi neke pojedinosti iz svojeg djetinjstva i mladosti, opisuje svoje intelektualno formiranje i putovanja u Njemačku te razglaba nastanak svojih dotadašnjih knjiga, nudeći pritom osobnu filozofiju književne umjetnosti.
Sažeti eseji o knjigama drugih za Tourniera važnih pisaca - od Kanta, Goethea, Novalisa i Charlesa Perraulta do Jean-Paula Sartrea, Güntera Grassa i Émilea Ajara, između ostalih - nalaze se u zbirci pod naslovom Vampirov let (Le Vol du vampire, 1981). Naslov je metafora: "vampiri" su knjige, same po sebi suhonjave i željne ljudske topline, koje oživljuju pijući krv i osjećaje svojih čitatelja. Druga zbirka blaga pisca-čitatelja, Zelene lektire (Les Vertes lectures, 2006, proš. 2007), vraća se najvažnijim knjigama čitanim u mladosti, onima koje su "napisane tako dobro da ih mogu razumjeti i djeca": tu su Cervantes, Chamisso, Heine, grofica de Ségur, Verne, Carroll, Daudet, May, Lagerlöf, Kipling, London, Gripari i umjetnici stripa Rabier i Hergé.
Kratki eseji o stvarima, bićima, pojmovima i koječemu još, njih ukupno osamdesetak, skupljeni su u knjizi nazvanoj Slavlja (Célébrations, 1999, proš. 2000). "Strože" je koncipirana slična i malo ranija knjiga Ogledalo idejâ (Le Miroir des idées, 1994, proš. 1996). Tu je sadržaj raspoređen u pojmovne parove ili, točnije, binarne opreke, razložene posve koncizno. Ti su parovi-opreke dobrim dijelom opća mjesta (vrijeme i prostor, duša i tijelo, desno i lijevo, muškarac i žena, proza i poezija, sunce i mjesec, zdravlje i bolest, kultura i civilizacija, kvantiteta i kvaliteta, Apolon i Dioniz...); drugi su očevidni i stoga slabo primijećeni (sol i šećer, podrum i tavan, kupanje i tuširanje, talent i genij, Don Juan i Casanova...); a treći su manje-više neobični i zagonetni (strah i tjeskoba, lijepo i uzvišeno, kronologija i meteorologija, pamćenje i običaj, vrba i joha, izvor i grm...). U još jednoj knjizi-leksikonu, naslovljenoj Doslovni smisao: tristo pravih riječi (Le Pied de la lettre: Trois cents mots propres, 1994, proš. 1996), Tournier se od stvari i pojmova okreće riječima samim, njihovoj jezičnoj tjelesnosti, anatomiji i povijesti (etimologiji).
Dvije kratke esejističke knjige Tournier je posvetio Njemačkoj, zemlji koja mu je bila daleko najpoznatije inozemstvo i, biografski i duhovno, gotovo druga domovina. To su 'Njemačka: zimska bajka' Heinricha Heinea, ili kako biti njemački Židov? (Allemagne, un conte d’hiver de Henri Heine, ou comment être juif allemand?, 2003) i Sreća u Njemačkoj? (Le bonheur en Allemagne?, 2004). Tome se može pridružiti i knjiga pod naslovom Govorna pisma njemačkom prijatelju Hellmutu Walleru (Lettres parlées à son ami allemand Hellmut Waller, 2015). U toj su knjizi zapravo transkripcije govornih "pisama" što ih je Tournier na audiokazetama slao, od 1967. do 1998, njemačkom pravniku kojeg je upoznao za studija u Tübingenu i koji je poslije prevodio Tournierove knjige na njemački. Za razliku od, primjerice, Andréa Gidea, i mnogih drugih francuskih pisaca u 20. stoljeću, Tournier uopće nije bio pismopisac.
Među esejističke knjige spada i Ekstimni dnevnik, objavljen 2002. To su zabilješke dnevničkog tipa, anegdote, misli, citati, vrlo kratki eseji - složeni u dvanaest poglavlja nazvanih po mjesecima. Koje godine? To ne doznajemo, jer zapravo nije riječ o samo jednoj godini. O tome svjedoči i Tournierova hrvatska prevoditeljica, koja je sudjelovala u nastanku te knjige: "Prije nekoliko dana donio mi je rukopis Ekstimnog dnevnika, izbor kratkih tekstova iz spiralnih bilježnica u koje godinama zapisuje svakodnevne događaje, misli, zapažanja. Rasporedio ih je u dvanaest mjeseci neke imaginarne godine i nije siguran ne ponavljaju li se u njima neke teme. Zamolio me da pročitam rukopis..."[9]
Zapisi - vezani uz kronološki fiksirane događaje ili ne - potječu iz više godina i ovdje su združeni u jednoj godini koje, kao takve, nije bilo; ona postoji samo kao književni artefakt. Ili u (piščevu) pamćenju, koje bolje čuva uspomene na godišnja doba i mjesece negoli na godine. Pobjeda cikličkog kalendarskog vremena nad povijesnim...
Tournier ne voli brkanje autobiografije s fikcijom. Pisac koji samo pripovijeda svoj život i ne zna izmišljati - "to je pisac treće klase", kaže Tournier u jednoj prilici (govoreći o Klausu Mannu). I u drugoj isto: "Biti romanopisac znači tražiti materijal daleko od sebe. Nikada ne pričam priče koje su mi se dogodile." Ili u trećoj: "Pisati o sebi protivno je mojem shvaćanju književnosti. Autobiografski roman za mene je nešto najniže. Moji junaci su uvijek ljudi s kojima nemam ništa zajedničko."[10]
Taj zazor od autorske autofagije, od pretvaranja vlastitog života u književnost, produžuje se i precizira u Ekstimnom dnevniku. Žanr dnevnika sam je po sebi autobiografski; ali on ne mora biti intiman. Ne smatrajući svoj unutarnji život vrijednim bilježenja, Tournier želi svesti dnevnik na njegovu "ekstimnu" komponentu: poput kakva kroničara bilježiti samo događaje koje opaža oko sebe. To je ipak ideal koji ne provodi doslovce u djelo. Ne suzdržava se od komentiranja tih vanjskih događaja, a već se time ponešto narušava čista "ekstimnost"... Pa i prava intimnost vreba pisca na svakom koraku; na primjer, ova bilješka iz poglavlja "Siječanj" ima, čini se, važne odlike intimnosti: "Ideja za raj: poslije svoje smrti nalazim se pred panoramom u kojoj je izložen cijeli moj život s najmanjim epizodama. Mogu izabrati ovu ili onu epizodu i opet je proživjeti, ali na drugom stupnju, to jest sa stanovitim odmakom, istovremeno kao glumac i kao gledalac. Naime, razdiru me nostalgija i žaljenje kad se sjetim prizora iz svojega života kojima nisam pridavao pozornost koju su zasluživali." Nedostaje samo da saznamo, na jednom ili dva primjera, o kojim je prizorima riječ...
Jedna od pojmovnih opreka koje su, u Tournierovu tumačenju, osobito dalekosežne jest ona zemljopis-povijest. Ona omogućuje da se Književnost podijeli nadvoje. "Postoji distinkcija koja mi je vrlo draga, koja je jako jednostavna, može se misliti da je i suviše jednostavna. Ali ona dobro funkcionira; dobar je ključ. Ima pisaca koji se nadahnjuju poviješću i pisaca koji se nadahnjuju zemljopisom. Na primjer, u Francuskoj imate popularne i pomalo djetinjaste pisce, Alexandrea Dumasa i Julesa Vernea. Dakle, Alexandre Dumas je povijest i Jules Verne je zemljopis. To je jednostavno. A povijest je vrlo mračna, povijest je strašna, na primjer ratovi, umorstva, razoreni gradovi, sve u svemu - povijest je nešto užasno. Dok je, nasuprot tome, zemljopis nešto čudesno."[11] U njemačkoj književnosti, drži Tournier, tu opreku dobro ilustriraju Thomas Mann (povijest) i Hermann Hesse (zemljopis). Ali premda mu je zemljopis kao dimenzija svijeta nedvojbeno draži, na pitanje koji mu je njemački pisac najvažniji, Tournier odgovara - Thomas Mann...
Zazor od povijesti i gađenje nad njom Tournier opravdava drastičnim argumentima koje nudi 20. stoljeće. "Rat 1914. uistinu je bio velika drama 20. stoljeća i nastavio se ratom 1939-45. i mi samo tražimo, mi možemo samo sanjati o jednoj stvari, a to je da se satovi povijesti vrate u 1913. i da se pokuša iznova krenuti odatle jer sve što se dogodilo bilo je grozno i nije ničemu služilo. Staljin i Hitler nisu imali nikakvu svrhu. Ne može se reći da su Staljin i Hitler bili nužni stupnjevi u dijalektici povijesti. Apsolutno odbacujem tu teoriju. Oni su bili katastrofalne nesreće koje nisu služile ničemu."[12]
Dosljedno tome, Tournier odbacuje i filozofiju koja, počevši od Hegela, pokušava osmisliti povijest. "Svi su filozofi prije Hegela povlačili crtu preko povijesti. Osjećali su da je društvo u kojem žive apsurdni kaos iz kojeg se ništa ne može izvući (...) To je posebno dojmljivo kod Descartesa, koji je bio vojnik-plaćenik (...) Pomisao da bi povijest koja je oko njega tutnjala svojim trubama i topovima mogla imati ikakav smisao nije mu padala na pamet. Moramo čekati do Hegela da bismo dobili ideju da povijest ima smisla. A ja priznajem da nisam hegelovac. Ja mislim da je povijest apsurdna (...) Ne vidim kako se može izgraditi skladan sustav, kao što su to napravili na primjer Spinoza ili Leibnitz, s mjestom za Hitlera i Staljina; to nije moguće. To je ono što je Hegel pokušao učiniti, ali Hegel nije znao za Hitlera i Staljina...; istina je da je Napoleon jedva bolji od Hitlera i Staljina, ali naposljetku Hegel nije tako mislio; Hegel je bio lud za Napoleonom; to je nešto što mu ne opraštam. Ne mogu oprostiti naročito Nijemcima s početka 19. stoljeća njihovo divljenje Napoleonu. Goethe i Hegel, i Beethoven, bili su ludi za Napoleonom. Smatram to sramotnim."[13]
Još jedna duboka razdjelnica, prema Tournieru, presijeca Književnost na dvije polutke. Na jednoj su strani knjige-slavlja, koje "proslavljaju" svoje junake, a na drugoj je "pakosna književnost" ili "književnost mržnje" (littérature haineuse). "U Francuskoj postoji cijela tradicija književnosti mržnje, koja kulminira s Ferdinandom Célineom. To su optužnice protiv života i ljudi. Za mene, književnost bi trebala biti slavlje (célébration)." Jedan od velikih predstavnika pakosne književnosti jest Proust, "jer je njegov svemir svijet grotesknih i odvratnih likova, počevši od Swanna, koji je idiot, ništarija, beskorisna osoba. (...) A ta opaska vrijedi za sve njegove likove: Proust vidi ružno. Ista opservacija vrijedi i za Saint-Simona, kojega je Proust, uostalom, nasljednik. Saint-Simonovi Memoari su zadivljujuće i očajničko kazalište lutaka. U tom svijetu nema ni traga ljubavi, nježnosti, ili veličini...".[14]
Nasuprot tome stoje pisci koji afirmiraju veličinu svojih junaka, kao Chateaubriand ili Hugo: "U Chateaubriandovim Memoarima s onu stranu groba ili u Nesretnicima Victora Hugoa udišemo zrak mračne veličine koji uzdiže i nadima srce". Tu su i romanopisci koji slave ljepotu i ljubav kao Jean Giono (jedan od Tournierovih miljenika) ili Colette, ili mnogi pjesnici, od Lecontea de Lislea do Saint-Johna Persea. Kolektivne poetike ili književne škole pritom ne znače mnogo. I Edmond de Goncourt i Émile Zola su naturalisti (prvi je čak mislio da mu je Zola "ukrao" poetičku ideju), ali kod Goncourta prevladava ruganje i pakost, a "Zola je zaljubljen u sve svoje likove, opisuje ih s nježnošću, čak i one najgroznije! I ružnoća ima svoju ljepotu... Ružnoća koju opisuje Zola je lijepa". Ima, međutim, pisaca sposobnih i za jedan i za drugi pogled na svijet. Tako ova razdjelnica u Flaubertovu opusu razdvaja dvije skupine: djela "u bojama" i ona "crno-bijela". Upadljivo je da su prva posvećena temama iz daleke prošlosti, a druga suvremenima. U prvu spadaju povijesni roman Salammbô, dramski roman Kušnja svetog Antuna i dvije od Triju pripovjedaka. U drugu, romani Gospođa Bovary, Sentimentalni odgoj i Bouvard i Pécuchet te pripovijetka Priprosto srce - "koju čitam s divljenjem, ali i s određenom odbojnošću, jer je to pakosna književnost, koju ne volim".[15]
Michel Tournier umro je 2014. u Choiselu. Pokopan je u blizini, na groblju uz crkvu u čijem je župnom domu živio. Na nadgrobnom spomeniku stoji natpis: "Obožavao sam te, ti si mi vratio stostruko. Hvala, živote!"
Usp. Michel Tournier, "Moja afera sa Nemačkom", prev. Marija Ančić, Polja god. LXI, br. 500 (jul-avgust 2016), 86. ↑
Jean-Luc Delblat, "Michel Tournier - Entretien réalisé à Paris le 10 juin 1991" (http://delblat.free.fr/texte/essais/tournier.htm) ↑
"Ja sam krijumčar filozofije (Renatus Deckert u razgovoru s Michelom Tournierom)", prev. Bosiljka Brlečić, Polja god. LXI, br. 500 (jul-avgust 2016), 117. ↑
Usp. Michel Tournier, "Mitološka dimenzija", prev. Miodrag Radović, Polja god. LXI, br. 500 (jul-avgust 2016), 78. ↑
(Deckert), "Ja sam krijumčar filozofije", 116; Marie Ramsland, "Interview à Choisel: une rencontre avec Michel Tournier", Australian journal of French studies XXVIII/3 (1991), 288-289; Bosiljka Brlečić, "Michel Tournier, Kralj johâ i ja", Polja god. LXI, br. 500 (jul-avgust 2016), 121-122. ↑
Pravi smisao toga naslova, i značenje izvorne složene riječi (na danskom jeziku) koju Goethe uzima u iskrivljenoj (Herderovoj) njemačkoj verziji, jest 'vilinski kralj' ili 'kralj vilenjak'. ↑
Mairi Maclean, "Michel Tournier, past and present: an interview with the author", Forum for modern language studies 40/3 (2004), 326. ↑
(Deckert), "Ja sam krijumčar filozofije", 114. ↑
Brlečić, "Michel Tournier", 125. ↑
Maclean, "Michel Tournier, past and present", 320; Delblat, "Michel Tournier - Entretien"; (Deckert), "Ja sam krijumčar filozofije", 114. ↑
Maclean, "Michel Tournier, past and present", 319-320. ↑
Ramsland, "Interview à Choisel", 284. ↑
Isto. ↑
Delblat, "Michel Tournier - Entretien". ↑
Delblat, "Michel Tournier - Entretien"; uz to i Tournierova knjiga Ogledalo ideja, poglavlje "Ruganje i slavljenje" (Dérision et célébration). ↑