Čak i vinomrsci znaju da je dan svetog Martina, jedanaesti studenog, dan kad slavimo mlado vino (točnije rečeno, dan na koji mošt, to neozbiljno, prevarantsko, nezrelo piće dozrijeva u vino − istinski sublimat loze koja se i zove vinova − sad dostojno krštenja). Ali čak ni vinopoklonici pojma nemaju zašto se taj sakrament uprizoruje baš na dan svetog Martina. Ni u Sulpicija Severa – autora prvog Martinovog životopisa – ni u Grgura iz Toursa ni u ikojeg od kasnijih životopisaca nema ni traga nekakvoj vezi između tog sveca i vinogradarstva ili vinarstva. Pa otkud se onda ta veza pojavila? Alkemijski i metafizički proces pretvorbe – prepoznatljivo teološki rečeno: transsupstancijacije − sigurno se ne dovršava baš na taj dan! Na kraju krajeva, ne postoje dvije istovjetne godine i u svakoj i grožđe i vino rastu nekim novim ritmom i dozrijevaju u neko drugačije doba. A ako, kao i kod drugih periodičkih blagdana vezanih uz bilo prirode, iz praktičnih pobuda već i treba ustaliti neki jedinstveni dan − zašto baš na onaj svetog Martina? Zašto ne na nekog od susjednih svetaca u kalendaru, na svetog Leonarda, Leona Velikog, Jozafata ili Alberta Velikog? Čak su dvojica među spomenutima veliki, što bi vezu s posvećenjem vina moglo učiniti tim važnijom i dostojnijom. Ali ne, umjesto slavnog pape, umjesto još i slavnijeg crkvenog naučitelja i premudrog doctora universalis, za zaštitnika biva izabran ljubitelj siromaha i prisiljeni biskup koji se u dronjcima skrivao po šumama i špiljama! Zato što je od svih njih Martin bio najpopularniji? A što ako su se stvari odigrale upravo obratno, ako je Martin najpopularnijim postao upravo zbog svoje već postojeće veze s vinom?
Rješenje je jednostavno: samo između Martina i vina ima rima. Rješenje je u jeziku. Opet. Ništa dvije stvari ne može povezati dublje, prisnije i trajnije od jezika. Biće vina, samim bilom imena, upućuje na Martina. Kad se jednom konačno posluša i jezik sam (umjesto da se prisluškuje tek ovu pa onu poruku za koju se jezik samo iskorištava), sa stvarī univerzuma spadaju prividi i između njih se uspostavljaju prave veze, istinska dvojstva, trojstva... Zglobovi priče koja izražava jednu stvar prirodno ulegnu u čašice priče koja izražava stvar njoj srodnu. Nalegne i sama stvar na samu stvar. Tako se, primjerice, u životu svetog Martina njegovo odsijecanje polovice vlastitog ogrtača, da zaogrne siromaha, sad samo od sebe prepozna kao preoblika obrezivanja loze, tog odsijecanja dijelova bez kojih i loza može, bez kojih i mora, ako hoće istočiti se u vino, krv Gospodinovu, onog istog Gospodina kojem je i Martin dao kad je dao jednom od najmanje braće njegove, onog Gospodina koji i jest pravi trs, čiji otac jest vinogradar, koji odsijeca nerodne mladice a rodne pročišćava − mladice koje jesu mi (Ivan 15,1-5). Prirodno je, dakle, i organski vjerodostojno, što je svetom Martinu, unatoč lakuni u njegovim životopisima, s vremenom pripisana glavna zasluga za ustanovljenje vinogradarstva na području Touraine, pokrajine s glavnim gradom Toursom, u kojem je Martin biskupovao. Razumije se, u tom je lozonačelnom činu Martin sudjelovao i tjelesno, zasadivši niz trsova vlastitim rukama. Razumljivo je i što je grčki mit o Aristeju kao utemeljitelju obrezivanja loze "prenesen" na Martina, iako ni u jednom životopisu potonjeg nema ni ikakvog spomena o ikakvoj kozi, koja je Aristeja nadahnula kad ju je vidio gdje brsti lozino lišće. Niti je čudno što je ključnu ulogu u tom golemom otkriću čovječanstva presudnu ulogu odigrala upravo koza: samo se njeno ime rimuje s loza. A Aristej je, osim toga, i zaštitnik stada i pastira, baš kao što je pastir onaj isti Gospodin čije smo stado mi mladice. "Pastir dobri", kaže on za sebe − a gle, ime Aristejevo znači "najbolji"!
Proces je tekao otprilike ovako. Najprije bijaše loza (neke predaje i čuvaju lozu kao drvo života, što će reći os svijeta). Silom jezika, koji neprestano izgovara stvorevinu, njoj bude privučena koza. Kozu i lozu ugleda Aristej, Najbolji, zbog čega baš njega i obasja svjetlost obrezanja, čiji traci izmame iz loze vino.[1] Takvo biće vina onom istom silom jezika koji neprestano izgovara narav svega stvorenog privuče Martina, sveca čiji se život već dugo slagao kao vinska analogija (i kao takav slagat će se čak i posmrtno, jer jedanaesti studenog nije datum njegova rođenja ili nekog događaja iz njegova života, nego ukopa, dan kad je i sam zasađen u zemlju), te biskup Toursa napokon biva ustoličen i kao vinski biskup.
Završna opaska. Sveti Martin zaštitnik je i ratnika. Iako je njegovo vojnikovanje bilo očevim izborom, ne njegovim, iako ga se on sam gnušao i iako je, kad je na vlastito traženje postavljen u prvi bojni red, glasno izjavio da mača izvlačiti više neće, jer on je vojnik Kristov. Pa i nije neki uzoran vojnik! Ali Martina je i ovdje oblikovao jezik. Njegovo ime dolazi od imena rimskog boga rata, Marsa, Martin samim tim i vlastitim imenom izražava da je Marsov, da je ratni, ratnički. Druge nije bilo. A onaj Gospodin, trs i sin vinogradarov, pastir dobri − i nije došao da donese na zemlju mir, nego mač (Matej 10,34).
Martinje je blagdan ratnika nebeskog i ratara zemaljskog. Kako i treba biti. Jer loza raste od zemlje prema nebu, a od neba prema zemlji vino.
Postupak dobivanja vina iz svjetla puno je složeniji i Bachelard njegov početni, slabije poznati dio sažima ovako: u kolovozu sunce izaziva u lozi prve sočne proplamsaje, oganj se razbuktava u grozdove, koji sad i sami postaju svjetiljkama, s lišćem kao sjenilima. ↑