Strah me Žene crne… Tako završava pjesma "Strah" A. B. Šimića. Ovdje nas ne zanima tko je ta crna Žena s vrata parka u koji sjena uzalud doziva "pjesnika" (i ne zanima nas baš istim nezanimanjem kojim nas ne zanima ni tko je Shakespeareova ili bilo čija crna ili bilo kakva žena). Ne zanima nas je li realistička, biografska ili možda arhetipska (spominje se naime Žena, ne žena). Isto tako, ne zanima nas kontekst te odjavne rečenice, a ni njena stilska vrijednost kao kode pjesme, kao ni njena funkcija unutar cjelovitog Šimićevog opusa. Okrutno je to reći tako izravno, tako agresivno, ali bojim se da nema drugog načina da jednoznačno dadnem do znanja o čemu se zapravo radi: nas ovdje ne zanima poezija. (Oprosti mi, Bože, izgovorih, eto, u životu i takvu rečenicu.) Zanima nas sama ta rečenica. Točnije, ta nas rečenica zanima po onom čega u njoj nema.

Zagledate li se u rečenicu Strah me Žene crne… očima čuda, a ne navike, može vam se dogoditi da primijetite kako je u njoj došlo do jednog krupnog odstupanja od nečeg što inače i polurječit čovjek prepoznaje kao pravilo: u Šimićevoj rečenici nema glagola. Sve od prvih razreda osnovne škole ponavljaju nam da se rečenica sastoji barem od subjekta i glagolskog predikata. Oni su dakle konstitutivni minimum rečenice. Ako jednog od njih nema, rečenicu proglašavamo krnjom ili eliptičnom, što takvu rečenicu vrlo često čini stilski obilježenom. Zato ne čudi naglašena prisutnost takvih rečenica u poeziji, koja je sva stilski obilježena. Ali rečenicu Strah me Žene crne… mi ipak ne doživljavamo kao stilski obilježenu. U njoj nas može nadražiti crna Žena, ali ne odsutnost glagola. Zamijenimo li tajanstvenu crnu Ženu, dobivamo rečenicu kakvu najnormalnije možemo očekivati u takozvanoj praktičnoj svakodnevici: Strah me žene. Strah me sutrašnjeg dana. Strah me bolesti. Strah me smrti. Nitko se nikad nije pobunio što u tim rečenicama nema glagola biti, svima se on podrazumijeva i svi ga mi u njih automatski, nesvjesno ubacujemo ne bismo li dobili dovršenu, razumljivu rečenicu: Strah me je žene. Strah me je Žene crne… Tako bi trebalo biti, da jezikom upravljaju naša logika i naša gramatika. Ali jezik nije naš. On nam je povjeren, da on upravlja nama, da nas ispravlja, put logike i gramatike Riječi u pozadini njegovih riječi.

No krenimo dalje, kako kroz ovaj tekst tako kroz mutacije polustiha koji nam ovdje služi kao ogledna rečenica. Promotrimo, doista, Šimićev polustih isključivo kao rečenicu pa je istrgnimo iz njene izvorne smještenosti i povedimo dalje. Stižemo do drugog lica: Strah te Žene crne… I opet kao u prvom slučaju: ne osjećamo da išta nedostaje, rečenicu ne prepoznajemo kao krnju, kao stiliziranu. Da netko kaže Strah te je Žene crne…, ne bismo smatrali da je rečenicu ikako normalizirao. Ona je već, takva kakva jest, krajnje normalna.

Stvari se počinju mijenjati u trećem licu. Strah ga Žene crne… Strah je/ju Žene crne… Ove rečenice više nisu neutralne. Svatko zapaža da u njima nešto nedostaje. Naravno, nedostaje glagol biti. Očekujemo Strah ga je Žene crne… i Strah ju je Žene crne… Isto vrijedi za sva ostala lica, to jest za cjelokupnu množinu, gdje nestaje razlike između prvog i drugog lica s jedne te trećeg s druge strane. Sva ta lica moraju imati glagol biti: Strah nas/vas/ih je Žene crne… Ako njega nema, rečenica postaje krnja, stilizirana.

Ništa neočekivano, moje pitanje glasi: kako je to moguće? Na tragu kakvog to smisla ja odnosno moj strah bez glagola biti nismo anomalični, nisi to ni ti odnosno tvoj strah, ali bez tog istog glagola anomaličnima postaju on i ona odnosno strah njihov? Zašto Strah me žene nije figura, pa utoliko i poezija, a Strah ga žene jest, iako je razlika jedino u licu, koje s poetičnošću nema ama baš nikakve veze?

Ali što ako ima s metafizičnošću? Pojednostavimo rečenicu koja nas prati od početka teksta i svedimo je na osnovno: Strah me. Razmotrite te dvije riječi u konačnici, dakle upravo metafizički, i odmah vam postaje jasno da jest svejedno čega me (je) strah i da su pokretači straha obične akcidencije. Strah me. Ima u tom iščeznuću kopule nečeg strašno arhaičnog, nečeg što odavno srećemo samo u drevnim jezicima koji preziru bagateliziranje jedinog svetog glagola za potrebe kojekakvih banalnih sparivanja (samo Bog smije reći Ja jesam i točka; sve ostalo umišlja si da tome ima nastavka, dopune, pa da se može i, štoviše, mora reći ja (je)sam čovjek/seljak/krojač/uboga). Ima u tom iščeznuću nečeg što srećemo još tek u poeziji. U rečenici Strah me ostali smo samo strah i ja. Ogoljeli. Bez riječi amortizacije koja bi nekako ublažila neposrednost te jezovite bačenosti jednog na drugo. Ima u tom iščeznuću kopule nečeg do sakralnosti svečanog. Ima misterija. Straha ne tek kao isprazne ljudske usplahirenosti sad pred ovim sad pred onim, čak ni kao dubinske i toliko razvikane čovjekove tjeskobe pred egzistencijom samom, nego straha kao biblijskog jirat, pahad, fobos i timor, kao kuranskog takva, kao doziva odozgo i odziva odozdo, a ne, kako se popularno vjeruje, kao Božje strahovlade a čovjekove zastrašenosti. Ima svetog straha. Što će reći straha od zaborava. A to nije zabrinutost da bi te u nekom budućem trenutku moglo dozvati bilo što neugodno, na što ćeš se ti odazvati, nego da te u svakom sadašnjem trenutku već doziva On, a da se ti ne odazivaš.

No zašto je takvo, ogoljelo, praiskonsko stanje moguće jedino meni i tebi? E pa zato što samo mene i tebe i ima. U svijetu postojimo samo ja i samo uvijek novi ti na kojeg u tom svijetu nailazim. Svaki on, svaka ona, svako ono tek je još nedosegnuto ti. Nedosegnuto u prostoru, u vremenu, ili u obojem. Treće je lice privremena hipoteza, nedorečena apstrakcija. O nekom tjelesno odsutnom njemu ja mogu razmišljati jedino kao o nekom duševno prisutnom tebi. Čak kada ga i tek zamišljam, mogu to isključivo kao mentalno već postojećeg tebe. Svaki on samo je odgođeno ti. A on koji meni ni na kraju svijeta ne postane ti − mogao je slobodno i ne biti i zapravo ga nikada i nije bilo. U svijetu postojimo samo ja i ti. A u univerzumu samo Ti i ja. Mi, koji već i uvijek jesmo, ovdje − jedini smo koji kako-tako jesmo. Svi "ostali" postojati mogu tek kao projekcije nas dva (ne dvojice, ne dviju, ne dvoje), odnosno, u slučaju množine, tek kao umnoženost nas i naših projekcija.

Da to jest tako, može se uočiti u jednoj "povlaštenosti" trećeg lica u odnosu na prvo i drugo. Pogledajmo jednostavnu rečenicu Vratio se. Primjećujete što u njoj "ne valja"? Opet ista stvar: nema glagola biti. Rečenica je tobože izrečena u perfektu, ali perfekt se tvori od glagolskog pridjeva radnog glavnog glagola − koji naša rečenica ima: vratio − i prezenta pomoćnog glagola biti − koji naša rečenica nema. Ali rečenica si to može dopustiti jedino jer je glagol povratni. Zamislite ga bez zamjenice se i odmah vam je jasno da rečenica Vratio mi dug nije gramatički potpuna. Potpuna bi bila u ruskoj inačici − oн вернул долг, on vernul dolg − ali samo jer se ruski perfekt općenito tvori bez pomoćnog glagola. U jeziku ovog teksta, pak, Vratio mi dug ostaje krnje. Ali zašto nije krnje i Vratio se? I opet, tko kaže Vratio se je nije rekao ništa više od onog tko je kazao Vratio se.

Odgovor se staje nazirati iz perspektive ovog teksta. Kao što je rečeno, treće lice nije skroz nepostojeće, nego je tek odgođeno drugo. Ono je apstrakcija, ali do daljnjeg, do prve konkretizacije. Takav, nadobudni potencijal trećeg lica izražen je takvom posebnošću da se za njega, i samo za njega, može reći Vratio se. Za mene se mora reći Vratio sam se. Za tebe se mora reći Vratio si se. Da u toj svojoj potencijalnosti treće lice pak zaostaje za realnošću prvog i drugog, izraženo je činjenicom da potonja mogu bez glagola biti i kad je on jedini glagol u rečenici (Strah me, Strah te), dok treće lice može bez istog glagola jedino kad je u ulozi pomoćnog. Trećeg lica ima, ali još nije − to jest, upravo, nije još.

Sasvim je moguće da jezični tehničari i u vezi sa svime ovdje rečenim imaju neke svoje razloge, neka svoja objašnjenja, ali njih je u ovakvim okolnostima uvijek bolje uopće ne saznavati jer mogu samo odvesti s pravog, našeg puta, koji, naravno, nije povijesni, dakle fizički, nego metafizički. Daleko je mudrije iskoristiti ostatak ovog teksta za pitanje možda i najpresudnije.

Vratimo se na početak teksta. Na ogoljelu rečenicu Strah me. Ma koliko ogoljela, ma koliko kratka, odsutnost glagola − i to osnovnog − nije i jedino što u njoj strši. Što je s tim me? Me je nenaglašeni oblik zamjenice mene, što može biti ili genitiv ili akuzativ prvog lica jednine. Genitiv nije, što se vidi iz ženskog roda trećeg lica jednine − eto opet relevantnosti trećeg lica! − jer su nenaglašeni oblici svih ostalih zamjenica u ta dva padeža isti (me, te, ga, nas, vas, ih). Jedino u ženskom rodu trećeg lica jednine može se osim je, što i opet može biti kako genitiv tako i akuzativ, pojaviti još i ju, što je isključivo akuzativ. A u ženskom rodu trećeg lica jednine naša ogoljela rečenica glasila bi upravo Strah ju je, što dokazuje da me iz naše početne rečenice nije genitiv, nego također akuzativ.

Ali što taj akuzativ radi ovdje? Podsjetimo se, puni oblik rečenice bio bi Strah me je. Dakle, Mene je strah. Kakva je to kombinacija glagola biti i akuzativa? Ja sam koga? Koga je to? Biti kao prelazan glagol. Provedimo svoju rečenicu kroz druga duševna stanja i vidjet ćemo da ona akuzativ zbilja ne toleriraju. Reći ćemo Želja mi je (da dođeš), ne Želja me je. Ma koliko bila neidiomatska, rečenica Nada mi je (da će sve biti u redu) još je nekako i prihvatljiva. Nada me je nikako nije. Isto vrijedi za Radost mi je odnosno Radost me je, kao i za sva ostala stanja. Konačno pitanje treba dakle postaviti ovako: što je to toliko osebujno u strahu da u prelazan glagol uspijeva sunovratiti i biti, tu esenciju neprelaznih glagola?

Odgovor je: strah. Brhadaranjaka upanišad kaže da u početku ne bijaše nikog i ničeg doli Čovjeka. Ponovimo po tko zna koji put: taj Čovjek jest Bog. Čovjek jest slika i prilika Božja, zapravo tek drugi način da se kaže Bog. Prije nego što se, ponovimo i to, stane raspadati na ljude. Takav Čovjek jest mjera svega. I u početku uistinu onda i nije moglo biti ičeg doli Njega. On je najprije, nastavlja upanišad, izustio: Ja sam On. Čime se i ovdje uspostavlja sinonimija između Čovjeka i Boga. A onda se On, Bogočovjek, Čovjekobog, prestrašio. Bio je sam (zato se, upozorava upanišad, i ljudi boje kad su sami). Ali smjesta se onda upitao On ovako: janmadanjannasti, kasmannu bibhemi? Ako nema ničeg doli Mene, čeg se ja to strašim? "I već od tog nesta Njegova straha, jer čega da se straši?" Strah je strahovita, svakočasna kušnja. Kad se ne strašim da će se nešto dogoditi, strašim se da se nešto neće dogoditi. Kad me nije strah što sam sam, strah me da bih mogao ostati sam. Strah je tolika kušnja da je, eto, pošteđen nije ostao ni sam On, osim kojeg nikoga i ničega ni nema. A prestrašio se jest jer smo u trenutku u kojem započinje postojanje. Kojega bez straha nema. Nitko nije tako jasno kao budizam pokazao da postojanje izvire iz straha, i da se na strahu i održava. Zato među najveličanstvenijim prikazima koje uopće imamo jesu prikazi Buddhe, tog čovjeka koji je čovjeka nadrastao i ostao Čovjekom, osmjehnutog osmijehom izvanvremenskim, izvanegzistencijskim, a desnog dlana uspravljenog i otvorenog prema promatraču. Abhaja mudra. Gesta koja kaže "Ne straši se". Ništa ti neće ono čega se strašiš. Ali hoće strah. Suprotnost životu nije smrt. Ali jest strah. Smrt samo modificira oblik života. Strah paralizira život, isisava iz njega srčiku i ostavlja ga kao patvorinu čak i lešine, niti žive niti trule pa da bi od nje bar drugi živjeli.

Čovjekovo normalno stanje jest Bog. Biti znači biti Bog. A bogobiti znači biti samodovoljan. Što znači biti neprelazan. Jer se nema kamo, čemu ili u što prijeći. Jedino što to može promijeniti jest strah. On nije moje stanje, nešto što mi je privremeno dano (kao, vidjeli smo, želja, nada, radost i sve ostalo), kao da-tiv, nego je moj gospodar, novi subjekt, koji me pretvara u svoj običan, bespomoćan objekt, s kojim onda čini što hoće. Otud akuzativ. Koji doslovno i znači "optužbeni". Akuzativ je padež koji nas optužuje zbog sunovraćivanja svoje suverene subjektnosti u tako sramotnu objektnost. Jedino strah može strovaliti biti u bivati: Boga u boga, Čovjeka u čovjeka. Koji se onda razmnože, u panteone i čovječanstva, koji nas onda straše.

Strah mi je. Strah me je. Strah me. Strah.

Strah ti je. Strah te je. Strah te. Strah.

Nas, koji smo ovdje i sad, ne nekog još nedohvaćenog i nedočekanog njega. Strah nas.

A jedini protulijek bolesti postojanja, sunovraćanju Onog koji jest u ono što biva, jest, jasno, nestrah. A-bhaja. Za koji je potrebna srčanost, srce veliko točno koliko sve postojanje, da se u njemu sve to postojanje prekuca u sveto postojanje, pa u čas prije Čovjekovog straha.

Je li onda ikakvo čudo što se strah, izgovoren upravo u suprotnom smjeru, čuje kao harts?